Dražan Gunjača - SILOVANJE RAZUMA

PREDGOVOR

home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
guestbook
E-mail

SILOVANJE RAZUMA
- predgovor
- uvod
- recenzije

izdanja:
- Balkanski Rastanci
- Ljubav kao kazna
- Kada me ne bude više
- Balkanski rulet
- Na pola puta do neba
- U sjeni razuma
- Laku noć,prijatelji
- Snovi nemaju cijenu
- Svi su ljudi braca
- Balkanski akvarel


 

 

Pisati danas u Hrvatskoj prozu na temu PTSP-a vrlo je pipljiv i nezahvalan posao, kako zbog stalnog igranja na oštrici patetike, tako i zbog postojanja cijelog niza kontekstualnih društvenih razloga koji ne pogoduju toj temi. Stoga je ovaj kratki roman Draža Gunjače utoliko zanimljiviji kao književno svjedočanstvo vremena i prilika u suvremenoj Hrvatskoj. Autor je već u svojem prvom romanu posvetio svoju i usredotočio čitateljsku pažnju na problem PTSP-a dočaravši vrlo dojmljivo svu tragičnost posljedica, psiholoških učinaka rata na osobe koje u njemu sudjeluju. I ovaj je roman na tragu tog prvotnog Gunjačinog promišljanja, no usredotočivši se isključivo na taj problem, ono je mnogo dublje i tananije. Naravno, Gunjača je prevješt pisac da bi se upustio u pokušaj «stručnog» pojašnjenja bolesti; on jednostavno i laički opisuje bolest, onako kako je doživljava onaj tko je njoj izravno ili posredno izložen, a ne kao onaj tko je liječi ili bi je trebao liječiti. Jasno, takvo gledište lišeno je dociranja na temu, čemu smo često svjedoci posljednjih godina, depersonalizacije i dehumanizacije oboljelih kojima su nas privikli «veliki iscjelitelji». Gunjača tek vodi čitatelja kroz ljudski užas koji prijeti duhovnoj, osjećajnoj i moralnoj srži njegovih likova, i čini to na njemu svojstven način: bez hipokrizije, lažnog suosjećanja, razgolićavajući prijetvornost društva, zajednice koja prikriveno odbacuje svoje članove koje drži slabom karikom. Priča je to o junacima koji su postali žrtvena janjad na oltaru domovine, ljudima koje valja zatrti i satrti jer nisu übermenski. Junak koji se očituje kao čovjek, kao običan mali čovjek, od krvi i mesa, reklo bi se, nije dostojan društvene časti: to je po Gunjači najtragičnija posljedica koju neki naši bližnji moraju podnijeti u ime ideala, kojima je to isto društvo tek na riječima predano.

Kao uvijek dosad, Gunjača sva ta svoja promišljanja iznosi transparentno, emblematično, ne posežući za sentimentalnim podilaženjima. Njegovi su likovi okrutno stvarni, njihov je jezik svirepo konkretan. Može li se pisati poslije Auschwitza, upitao se Adorno, a ovaj je roman možda Gunjačin odgovor na to pitanje: može i mora, jer u ovim vremenima izdanim od ljudske povijesti svjedočenje je nužno da bi se izdanim ljudima, pregaženoj i poniženoj ljudskosti pružila nada u svijet koji ima kakvu-takvu budućnost. Jer, koliko god to izgledalo paradoksalno, Gunjačin roman je roman o nadi, o ljudskoj neskršivoj vjeri u Dobro, koju ni najcrnje zlo ne može poništiti. Na zgarištu ljudskih života niču nove brige čovjekove i sudbine ljudske, rastu novi svjetovi, upozorava nas Gunjača i ukazuje nam na nužnost bezuvjetnog prihvaćanja životnih nedaća kao egzistencijalnih odrednica. A PTSP jest za mnoge, nažalost, takva nedaća.

Mr.sc. Srđa Orbanić

 

webmaster
www.pakom.hr