Dražan Gunjača site

IZBOR IZ INTERVJUA

home
Biografija
Narudžbenica
Sponzori
Links
guestbook
E-mail

izdanja:
- Balkanski Rastanci
- Ljubav kao kazna
- Kada me ne bude više
- Balkanski rulet
- Na pola puta do neba
- U sjeni razuma
- Laku noć,prijatelji
- Snovi nemaju cijenu
- Svi su ljudi braca
- Balkanski akvarel


 

 

2009

VLATKO SIMUNOVIĆ

POBJEDA, PODOGORICA, CRNA GORA

14.02.2009.

http :// www . pobjeda . co . me / citanje . php ? id =158530

 

U sudaru s vremenom uvijek izvučem deblji kraj

 

1. Rat na prostoru biv š e Jugoslavije , naro č ito u Hrvatskoj bio je presudan za stvaranje Va š ih romana , prije svega mislim na trilogiju " Na pola puta do neba ", " Balkanski rastanci " i " Ljubav kao kazna ". Da li griješim, ako kažem da je surova stvarnost podsticaj za pisanje?

Ne, ne griješite. Sudar s tom i takvom stvarnošću bio je toliko strašan i, konačno, poražavajući po moju mentalnu strukturu, da je taj «ratni nesklad» između mene i moje okoline godinama bivao sve dublji, iako je rat navodno prestao još 1995. godine. Ratovi niti počinju niti prestaju s datumima iz povijesnih čitanki. Njihov se nastanak priprema godinama, njihov se prestanak rasprema godinama. Ratovi su, između ostalog, stravično zahtjevni i iscrpljujući u svakom pogledu. Preživite rat i doživite poratno doba, koje ratne tjeskobe zamijeni egzistencijalnim i inim, za dobar dio kojih do tada niste ni znali da postoje… Mislim da sam našu stvarnost najbolje definirao u romanu «Laku noć, prijatelji», gdje govorim o depresijama:

« U na š im depresijama satkani su proma š eni ljubavni , poslovni i ini snovi , kao i u ostatku svijeta , ali kod nas je sve to zaliveno s finim preljevom od krvi i znoja , mrtvih koji se ne daju pokopati , ž ivih koji ne ž ele ž ivjeti , granicama starih i novih dr ž ava koje se u prosje č nom ž ivotu ovda š njeg patnika barem nekoliko puta promijene , biblijskim vrijednostima od kojih je i Svevi š nji digao ruke jo š prije dva - tri milenija … Eh , u depresijama nam truli Zapad nije ni do koljena . Kao ni u mnogo č emu drugome ...»

 

2. U Vašim romanima dominiraju muška prijateljstva, koja ni ratovi, ni vođe ne mogu da poremete. Mislite li da se osobenost Vašeg pisanja odlikuje baš u toj ljudskosti koju većina ljudi i dalje vole da prepoznaju kod drugih?

Ja sam negdje napisao da prijateljstva nisam stvarao zbog država i vođa pa ih neću ni razarati zbog njih. Ja sam prijateljstva stvarao zbog sebe i za sebe a ne zbog drugih i za druge, pa utoliko nikome ne dozvoljavam da sudi o njima.

Najstrašnije je kad ti prijatelj u nevrijeme okrene leđa… A opet, pod teškim bremenom ratnih iskušenja mnoga prijateljstva nisu izdržala. Ljudi su pucali po svim osnovama, dok je strah za opstanak uzimao danak… Kad je rat prošao i strah malo splasnuo, okrenuli su se oko sebe i prestravili od emotivne pustoši kojom su okruženi. Ja ih svojim knjigama podsjećam da su postojali i prije te pustoši. Vodim ih u svijet koji (pre)poznaju, svijet u kojem je čovjek bio čovjek, a vuk je bio vuk…

Ja se slažem da ništa nije kao prije i nikad više neće biti kao prije, ali, sjećajući se ljudi koji su svojom dobrotom obilježili naše prošlosti, siguran sam da može biti puno bolje nego što je u ovim vučjim vremenima. Mislim da to polako počinju shvaćati i oni koji su progutali priču o obećanoj zemlji...

 

3. Blagotvorno dejstvo prijateljstva prepoznaje se i u  romanu "Laku noć prijatelji" , a mada u ovoj priči nije riječ o ratu, njegovi junaci su "poremećeni" tim opakim devedesetim godinama. Koliko je poslije svega što nas je zadesilo (raspad države, porodice, preduzeća, prelazak na nove sisteme vrijednosti) danas moguće misliti i živjeti normalno?

Svako (ne)vrijeme ima svoje razloge postojanja, pa i ovo sada. Ovo nije moje vrijeme, ali me ono još uvijek trpi. Dokle će, ne znam. Vjerujem da tako mnogi promišljaju. Novi sistem vrijednosti, koji spominjete, zapravo ne postoji. Kad bi postojao, znao bi se referirati prema njemu, odrediti da li mi je prihvatljiv ili ne. Moja je generacija imala desetak godina koje je vrijedilo odživjeti (mislim na «zlatne osamdesete»). Onda smo iz jednog sustava izišli, a u drugi još nismo došli, tako da danas nismo nigdje. Točnije, lutamo negdje između socijal-realizma i kapitalizma. Usto su Ameri, inače naši neupitni uzori, izvezli nama i ostatku svijeta jednu od najtežih ekonomskih kriza koja na ovim prostorima još pošteno nije ni počela uzimati harač… Trebati će nekoliko godina da im svijet sanira krizu, nakon čega će oni opet redefinirati neo-liberalnu ideju, da im se ne bi, ne daj bože, ponovila kriza… Pa, eto, možda u dogledno vrijeme, recimo za desetak godina, ipak saznamo kamo smo krenuli. A možda nam zbog prezauzetosti zaborave javiti, pa nastavimo lutati... Previše je malih koji misle da su veliki… Premalo je velikih koji znaju da su mali…

Rezimirano, ono što smo mi poznavali pod nazivom „normalni život“, to više ne postoji. Pa ipak, misliti se može i mora, jer je to jedini način da bar malo olakšamo put onima koji dolaze iza nas, koji također imaju pravo na svoje „zlatne godine“... Kako netko reče, budućnost sigurno dolazi čekali je mi ili ne. Pa kad je već tako, napravimo ono što možemo, ma koliko to malo bilo.

 

4. Po Vašim knjigama da se primijetiti da je Balkan dolina plača u kojoj rulet uvijek pada na jedno - na smrt. Zašto je tako?

Klišeizirana percepcija Balkana svodi se na bačvu baruta oko koje stalno netko petlja s fitiljem koji tinja i čeka priliku da sve digne u zrak. Svako toliko netko u tome i uspije. Takva je percepcija zahvalna za pisanje, ekraniziranje, a naročito je zahvalna raznim svjetskim mešetarima za kockanje s našim sudbinama. Koji nam uredno dostavljaju barut, fitilje i šibice, sve na veresiju, a kad bačva eksplodira, preživjelima ispostavljaju račune.

Ja sam napisao dramu «Balkanski rulet», u kojoj govorim o običnom čovjeku s idealima koje je vrijeme pregazilo i koji je protiv svoje volje postao žrtva gore opisane percepcije, toliko da oduzimanjem vlastitog života pretvara tu percepciju u stvarnost…

Nevjerojatno je koliko smo izmanipulirani. Od stoljeća sedmog, što bi rekli ovi moji rodoljubni trubaduri…

Da se vratim na vaše pitanje: zašto je tako? Pa, zato što to nekima treba. Kome? Meni i meni sličnima zasigurno ne…

 

6. Bili ste u mornarici bivše Jugoslavije, sada ste advokat i pisac. U  knjigama opisali ste stvarne sudbine vaših kolega. Da li imate povratne informacije od njih? Kakve su reakcije? Ko su Vaši čitaoci? 

Zahvaljujući stilu pisanja (kombinaciji ironije i groteske, suza i smijeha) imam prilično široku čitalačku publiku. Naravno, najvjerniji čitatelji su pripadnici moje generacije, naročito oni koji su devedesetih godina napustili ove prostore krenuvši u pravcu Kanade, Australije, Zelanda… Put u jednom pravcu, sjećate se toga. Naši putovi su inače uvijek u jednom pravcu… Normalni narodi uvijek imaju nekakve rezervne puteljke, zlu ne trebalo, ali mi, jok. Kad jednom krenemo nema skretanja… I tako naprijed, u slavnu prošlost, dok nam mostove ne poruše… Pa tko prepliva, prepliva… Odlutah. Nenamjerno, naravno.

Dakle, primio sam bezbroj pisama od tih i drugih ljudi. Kad bih od njih napravio knjigu (a neću), mislim da bi ona bila zanimljivija od mnogih antiratnih knjiga koje se tu i tamo ipak objavljuju na Balkanu. Doduše, rijetko, kao da se srame što su napisane… Uvjeren sam da bi ta „zbirka pisama“ mnoge šokirala, a naročito one koji «znaju» što narod misli i na račun tog «znanja» direktno ili indirektno odlučuju u ime tog naroda…

I još nešto što je meni osobno izuzetno važno. Moje su knjige jednako dobro prihvaćene u svim dijelovima ex Jugoslavije. Od svih osim političke elite, medijske elite, izdavačke elite… Elite me ne vole, pa to ti je. Doduše, osjećaji su uglavnom obostrani. Srećom, uvijek se nađe pokoja iznimka, makar da potvrdi pravilo. Konačno, zahvaljujući tim iznimkama tu i tamo se izmjeni i pokoje pravilo…

 

7. U posljednje vrijeme veliki broj nagrada stiže Vam iz inostranstva, naročito iz Italije gdje ste dobili pedesetak raznih književnih priznanja. Kako stranci doživljavaju naše tragične ratne i poratne priče?

Doživljavaju ih onako kako se već doživljavaju tuđe ratne tragedije. Najprije s nevjericom koja s vremenom, uslijed predugog trajanja i prevelike konkurencije (nema dana da se u svijetu ne desi neka ozbiljnija tragedija), prerasta u nezainteresiranost. Shodno tome moglo bi se reći da je našem ratu odavno istekao rok trajanja. Sad je vrijeme plaćanja ratnih troškova.

Pa ipak, zahvaljujući prije spomenutom stilu pisanja i temama koje imaju u sebi crtu univerzalnosti, moje su im knjige zanimljive. Prvenstveno kulturnom miljeu, ali i prosječnom čitatelju, kad mu se pruži prilika da se upozna s mojim knjigama.

 

8. Obzirom da  pišete onoliko koliko Vam vremena preostaje od drugih, profesionalnih aktivnosti, koliko uspijevate pratiti i dešavanja na književnoj sceni nekadašnje Jugoslavije. Osluškujete li druge literarne glasove?

U sudaru s vremenom uvijek izvu č em deblji kraj . Uvijek mi nekako izmigolji i uvijek mi nedostaje … No, maknimo se na tren od ove surove stvarnosti i prepustimo se mašti na volju. Zamislite da nam jednog dana netko dodijeli mirovinu od koje možemo (pre)živjeti, usto platiti godišnju preplatu u gradskoj knjižnici, da nam Bog ostavi mrvu zdravlja i onda… čitamo. Čitamo sve ono što smo željeli pročitati a nismo imali vremena. Tako skromna a tako nedostižna želja… Koju ne možemo zamijeniti s nacionalnim patosom jer nam to godine i iskustvo ne dozvoljavaju. Dakle, pritisnut egzistencijalnim trivijalizmom, nažalost, doista nemam vremena za čitanje. Pa ipak, kradem ga samom sebi i često dugo u noć pratim literarne sudbine onih koje je sudbina osudila na Balkan.

Srećom, mnogi suvremeni pisci s područja eks Jugoslavije su mi prijatelji, pa mi šalju svoje knjige, tako da barem nemam problem s njihovom nabavom. Osobno mi se čini kako nema dovoljno kvalitetne antiratne literature, barem je u Hrvatskoj nema, a i ona koja je nastala, dobrim dijelom je ciljano ignorirana, potiskivana… Ovo tim više upada u oči ako se sjetimo koliko se novca i medijskog prostora utrošilo za onu drugu vrstu literature… Zato i kažem da rat odnosno ratna politika nije završila 1995. godine, nego se nastavila voditi drugim sredstvima…

 

2007 - 2008

Vujica Ognjenović (Crna Gora)

    2. Vujica Ognjenović (Crna Gora)

    3. Samuele Grassi (Italija)

.

*********

.

     1.  Simona Mulazzani (Italija)
Alessandro Ramberti (Italija)
Valentina A. Mmaka (Italija)
www.impattosonoro.it (Italija)
G. Artusi (Italija)
Tanja Stupar (BiH)
Vanesa BEGIĆ (Hrvatska)
_______________________________________________

.

.2007 - 2008

.

   1. Vujica Ognjenović

       VIJESTI, Podgorica, Crna Gora, 30.06.2007.

http://www.vijesti.cg.yu/naslovna.php?akcija=advview&id=240378

     

      Dražan Gunjača, hrvatski pisac iz Pule relativno je novo ime u svijetu knjige i veću popularnost uživa izvan granica svoje zemlje nego u Hrvatskoj. Gunjačine književne teme su antiratne, inspirisane sukobima iz minule decenije, nastalim raspadom bivše SFRJ. Kao pisca, njega interesuju obični ljudi - kako je rat promijenio, izobličio i uništio njihove živote i koliko se čovjek kao čovjek mijenja pod ratnim okolnostima. Pažnju na ovog talentovanog pisca skrenula nam je poznata beogradska književnica Gordana Kuić.

     Dražan Gunjača je rođen 1958. godine u Sinju, gdje je završio osnovno školovanje. Vojnu školu je završio u Splitu; potom je proveo desetak godina u uniformi bivše Jugoslavenske ratne mornarice. U međuvremenu je diplomirao i na Pravnom fakultetu u Rijeci i nakon toga napustio bivšu JRM. Od početka devedesetih godina naovamo je uspješan advokat u Puli, odakle je i govorio za "Vijesti".
Svoj prvi roman "Na pola puta do neba" bez ambicija da bude objavljen Gunjača je napisao još 1983. godine. To je poluautobiografsko sjećanje na sopstvenu mladost i bliske mu osobe iz razdoblja od 1978. do 1983. godine, o grupi oficira bivše JRM, njihovom školovanju u Splitu, odlasku na službu u Pulu... Riječ je o galeriji likova, oficira i civila, Srba, Hrvata, Slovenaca, u svakodnevnim životnim situacijama, ljubavnim jadima i lijepoj mladosti. Isti likovi, oficiri na službi u Puli: Robi iz Sinja, njegov kum Aca iz Novog Sada, Boris iz Beograda, junaci su nastavka ovog romana koji nosi naslov "Balkanski rastanci". Prijatelji će se razići, Boris i Aca odlaze brodovima ratne mornarice za Boku, a Robi ostaje u Puli. Ali njihove veze se ne raskidaju. I mada se radi o stvarnim događajima i ljudima, Gunjača je uspio nadmašiti činjenice i dokumentaristiku i stvorio je potresan roman u kome će svako prepoznati sebe ili nekog iz svoje okoline.

     Dražan Gunjača je još napisao i romane "Laku noć prijatelji", "Snovi nemaju cijenu", "Silovanje razuma", "Sedam dana samoće", zbirku priča "Svi su ljudi braća" (objavljena je u Italiji) i zbirku pjesama "Kad me ne bude više". Inače, najveću čitanost njegove knjige bilježe u Italiji (gdje je dobio preko 50 književnih nagrada).

Vaša trilogija “Balkanski rastanci” obuhvata romane: “Na pola puta do neba”, “Balkanski rastanci” i  “Ljubav kao kazna”. Kako su nastajali ovi romani i kako biste ih ukratko predstavili?

        Roman “Na pola puta do neba” napisan je 1983. godine. Nakon toga sam prestao pisati. Život pobrka prioritete… Kasnije sam napustio bivšu JRM, otišao u advokaturu, a na ove prostore doselio se rat. Prođe i rat i ostavi iza sebe brojna pitanja, dvojbe, prepispitivanja, sukobe sa samim sobom i okolinom… Sve to rezultiralo je povratku pisanju i tako, negdje oko 2000. godine, nastaju «Balkanski rastanci». Iskreno, pisao sam to radi sebe samog, da spasim ostatke dobrano načete mentalne ravnoteže. Nisam uopće razmišljao o objavljivanju, a još manje o prevođenju na druge jezike i nagrade, a što je sve kasnije uslijedilo. 

     Inače, u najkraćem, radi se o antiratnim romanima multikulturalne orijentacije, koji opisuju stanje prije rata («Na pola puta do neba»), rat («Balkanski rastanci») i stanje poslije rata («Ljubav kao kazna»).

Vaš junak u “Balkanskim rastancima ” kaže: “Čini mi se da je najprilagodljivija živa vrsta na Balkanu upravo čovjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. Drugi pripadnici ljudske vrste niti su ikada niti će se ikada prilagoditi Balkanu, a niti će shvatiti njegove ljude , ma odakle dolazili”. Iz kojih razloga: zbog istorije, živih mitova, zabluda…?

.

     Umjesto odgovara, parafrazirati ću jednu misao iz romana «I nebo je za ljude», kojeg sam upravo dovršio. Otprilike bi glasila:

    «Prvih pet generacija ovdašnjih naroda najprije osmisle ideju oko koje se svi okupe, onda sljedećih pet generacija zajebu ideju do balčaka, onda novih dvadeset i pet generacija od propale ideje stvara mit, e da bi nakon toga desetak nebeskih generacija ratovalo zbog tog mita. I tako u krug, dok ne dođe red  na nas, pripadnike petsto i neke generacije, da vodimo unapred izgubljen rat s mitovima i mitomanima…”

     Ako vam se ova misao čini previše uopćena i klišeizirana, onda uzmite povijesne čitanke bilo kojeg od tih naroda s početka prošlog stoljeća, potom iste takve čitanke iz sredine prošlog stoljeća i njihova današnja izdanja. Procijenite sami što je od tih različitosti kojima te knjige vrve povijesna zbilja, što je mit, a što su zablude… Pokušajte povući jasne granice između njih… Ovdje svaka generacija ima svoju povijest, svoje mitove i svoje zablude. Nema povijesnih istina koje mogu izdržati ratna iskušenja, a na Balkanu nema generacije koja nije bila zahvaćena ratom.

U romanima i dramama kroz ironiju i grotesku pišete o tragičnim stvarima. Kako razumjeti ovaj postupak? Možda kao protivteža strahotama?

     Upravo tako. Negdje sam napisao da je sarkazam zadnja duhovna brana intelektualizma. Uostalom, što mi drugo preostaje? Da priznam kako me je rat slomio? Ni slučajno. Mogli su i mogu mi uzeti sve osim moje prošlosti i moje duše. Na budućnost već duže vrijeme ne računam ozbiljno. Zvuči malo patetično, zar ne? Ne mogu da odolim. Konačno, nisam ja kriv što živimo na prostorima prekrivenim grubom patinom patetike, po kojoj leže mrtvi koji se ne daju pokopati, hodaju živi koji ne žele živjeti…

     Ironija i groteska su samo obrambeni mehanizam i ništa više.

Vaše knjige se bave posljedicama krvavog kraja bivše Jugoslavije, koje su ostavile na životima običnih ljudi. Pišete o porodičnim iskustvima običnih ljudi, a ne o vojnim strategijama ratovanja, iako ste bili profesionalni vojnik. Zašto ste se opredijelili za ovaj pristup temi?

 

     Zato što me interesira običan čovjek, a ne stratezi. Zato što su ti tzv. mali ljudi moji prijatelji koji mi više znače od svih povijesnih stratega zajedno. Oni su tim stratezima samo statistika, brojke koje popunjavaju njihove grandiozne planove prepune krvi, suza i znoja… Oni su meni dio mog života, moje prošlosti koje se ni pod koju cijenu ne želim odreći jer se ne mogu odreći samog sebe. Država i stratega nikad nije i nikad neće manjkati. Ali zato uvijek nedostaje pravih ljudi, prijatelja, koji neće okrenuti glavu dok te hulje drže na nišanu…

     Lako je biti i Hrvat i Srbin i Crnogorac, ali je vrlo teško biti čovjek.

Za razliku od ruskog ruleta, gdje postoji vjerovatnoća da se ostane živ, balkanski rulet je pucanj iz “tetejca”, a mogućnost da se preživi je isključena… Čini se da ste u ovoj drami isuviše pesimist…. Zašto?

     U romanu «Sedam dana samoće» napisao sam da nisam ni optimist, ni pesimist, nego realist, s laganim nagnućem k idiotizmu. Kako sam to postao? Lako. Okolina kao faktor (a)socijalizacije. Uostalom, što drugo napisati nakon što cijelu noć provedeš s dugogodišnjim prijateljem moleći ga da se ne ubije…

     Treba biti optimist. Tako bih volio biti optimist. Ponekad čak i uspijem u tome. Onda me život ošamari, a ja, pomalo posramljen svojom naivnošću, vratim se na onu opisanu crtu realiteta…    

     Ipak, koliko god me život šamarao, neću propustiti nijednu priliku da prigrlim optimizam. Pa, dok traje, traje. Bez njega naprosto nema budućnosti.

Drama “Balkanski rulet” nije imala sreće da se postavi ni u jednom pozorištu u Hrvatskoj i Srbiji. Zašto se odlaže?

 

     Ne očekujem više ništa, ali bih volio da doživim izvođenje te drame na jeziku na kojem je napisana. Doživio sam izvedbu talijanskog kazališta koje je s mojom dramom gostovalo u Puli. Na talijanskom jeziku, naravno.

     Ne znam koliko to ima veze sa srećom i zašto je tako. Zasigurno ne iz samo jednog razloga. Ono što znam jest činjenica da mnogi misle kako je preuranjeno s postavljanjem takvih (multikulturalnih) komada. Svježe ratne rane… Ja mogu i trudim se razumjeti svaku žrtvu rata, ma kojem narodu pripadala. Ali, ne mogu i ne želim razumjeti one koji žive na račun tih žrtava. Vrlo dobro znam kako obični ljude reagiraju na moje knjige, pa i drame, i njima zasigurno ne bi smetalo da se one postave na kazališne daske. Dapače. Elementarnom logikom dolazimo do zaključka kako nekom ipak smetaju. Zašto, ako je rat doista završio, kako tvrde?

 

Koliko je rat uticao na ljude u Vašoj okolini, u Istri?

     Rat je, dok traje, kolektivna tragedija u koju su svi na neki način uključeni. Kad rat prestane, onda postane tragedija pojedinaca, onih koji su u ratu izgubili nekog svog ili su izgubili sebe ili dio sebe. Ni Istra se nije bitno odmakla od ovakve slike. No, za Istru treba napomenuti da u njoj nije bilo vojnih operacija, pa je bila i ostala veliko pribježište mnogih prognanika. Ljude u Istri i inače krasi veća tolerancija od okoline, što u ratnim prilikama zna biti od neprocijenjive važnosti za mnoge.

    

Bili ste oficir bivše JNA, potom advokat, kako ste proživjeli ratno i poratno vrijeme. Kaže se da je poratno vrijeme uvijek teže od ratnog, slažete li se?

 

     Teško je sve to skupa bilo proživjeti. S jedne strane pokušavaš preživjeti, s druge strane pokušavaš ostati čovjek. Ne znam što je od toga bilo teže. Nadam se da sam barem polovično uspio, i u jednom i u drugom. 

     Što se tiče poratnog vremena, nisam baš siguran da je teže od ratnog. Velika očekivanja nose i velika razočaranja. Rat svakako nosi velika očekivanja. Možda i najveća. Posljedica toga su, kako rekoh, velika razočaranja. Na svim zaraćenim stranama. Problem poratnog vremena su upravo ta razočaranja. Svi akteri od rata očekuju više, i većina se na kraju osjeća prevarenom, izdanom. Ipak, rat je puno strašniji. S razočaranjima se čovjek prije ili poslije pomiri, a sa smrću nikada.

Vaš roman “Silovanje razuma” govori  o poratnom vremenu,  izigranim ljudima, koji su poslužili kao “meso” za ratnu mašineriju, strašnim posljedicama PTSP sindroma (posttraumatski stresni poremećaj) kome su podlegli mnogi bivši vojnici. Koliko se danas u Hrvatskoj pominje ovaj problem?

 

    Spominje, kako da ne. Naročito u izbornim godinama. Tada ih se svi sjete, čak se neki i slikaju s njima kad uhvate vremena… Potapšaju ih po ramenu i obećaju bolju budućnost. Problem je s tim bolestima što one ne prepoznaju budućnost.  

Poslije ratova na prostorima bivše SFRJ za neke ljude pitanje identiteta postaje vrlo važno. Kako Vi gledate na to?

 

    Osobno nikad nisam imao problema s pitanjem vlastitog identiteta, ali me jednako tako nije smetao tuđi identitet. Iznimka od ovog pravila su ljudi koji su od vlastitog identiteta napravili (unosnu) profesiju. Ja ih zovem profesionalnim Hrvatima, profesionalnim Srbima… Oni su pitanje identiteta unovčili i dali mu negativni predznak. Učinili ga toliko «važnim» da od njega često ovisi egzistencija (počev od zaposlenja pa nadalje…). 

     Identitet bi trebao biti osobna stvar pojedinca koja ni na koji način ne bi smjela štetno utjecati na njegov društveni položaj. Onog momenta kad identitet doista postane isključivo stvar pojedinca a ne okoline u kojoj živi, pitanje identiteta postat će mnogo, mnogo manje važno.

Vaši romani objavljeni su u SAD, Italiji, Njemačkoj, Australiji, BiH, Srbiji. Veliki broj nagrada dobili ste u Italiji. Kako su Vas Italijani otkrili kao pisca, prije zvaničnog priznavanja u domovini?

 

     Slučajno (pod uvjetom da vjerujete kako slučajnost postoji).

     Načelno sam protiv globalizacije, ali eto, nije svako zlo za zlo. Naime, mene kao koliko toliko poznatog književnika stvorio je Internet. Živim u Puli, malom gradu daleko od velikih centara i jakih medija pa se Internet pokazao kao jedini način za dopiranje do javnosti. Kad sam napisao roman «Balkanski rastanci», moj prijatelj Srđa Orbanić preveo ga je na talijanski jezik, nakon čega sam ga putem interneta ponudio tamošnjim izdavačima, usput ga prijavio na natječaj Premio Satyagraha 2002. (Italija), održan na temu mir… Tamo je bio nagrađen i tako nekako je krenulo. Kako se čini, bez interneta ne bih ni postojao kao književnik. Nažalost, kad je domovina u pitanju tu nekima ne pomaže ni Internet. Tu su problemi druge vrste o kojima sam već govorio.

     Na kraju moram reći da ipak vjerujem kako se i na ovim prostorima kreće na bolje… Nekima presporo, nekima prebrzo, ali glavno da se kreće, zar ne?

.

   2. Vujica Ognjenović

       PORODIČNI MAGAZIN, Podgorica, Crna Gora,

        01.09.2007.

 

  • Skoro sve vaše književne teme tiču se minulog rata na prostoru bivše Jugoslavije. Nije li pretjerano  tvrditi da je u jednu ruku rat bio «okidač» za Vaše pisanje?

    Kako se godine slažu, tako je sve više «okidača» u našim životima. Nakupe se. Rat bi se, metaforički govoreći, prije mogao tretirati kao ona gruda koja je na kraju izazvala lavinu razočaranja, frustracija, tjeskoba, nedoumica... Međutim, sva ta spomenuta stanja zapravo dobiju na težini nakon rata. Naime, rat je najveće zlo u povijesti čovječanstva. I dok traje, čovjek misli da s njegovim prestankom prestaju i sve one silne bojazni koje ga prate. Nažalost, ne prestaju sve. Krvavi repovi se još godinama, pa i decenijama vuku kroz naše živote i obilježavaju ih na ovaj ili onaj način. I kad se nakupi kritična masa loših emocija, onda dolazi do pucanja... Ili, u mom slučaju, vraćanju pisanju. 

  • U romanu «Na pola puto do neba» pisali ste o  grupi oficira bivše Jugoslovenske ratne mornarice, različitih nacionalnosti, u periodu od 1978-1983. Da li su danas moguća takva prijateljstva bez tereta nedavne prošlosti i nacionalnih ostrašćivanja?

     Moguća su. Prijateljstvo prije svega podrazumijeva postojanje osobe na koju možeš računati kad stegnu nevolje... Prošli rat je neke dojučerašnje prijatelje preko noći definirao kao neprijatelje, koji su to postali voljom sudbine i gospodara rata. Takvom iskušenju malo je što doraslo. Ipak, hvala Bogu, dobar dio mojih prijateljstava preživio je i tu nevolju. Čak dapače, neka je i ojačao.

     Prijateljstva se, između ostalog, temelje na toleranciji, uvažavanju razlika, pa i opraštanju. Predratna prijateljstva su specifična utoliko što mnoga od njih funkcioniraju i danas, ali daleko od pogleda javnosti. Bolje rečeno, ona funkcioniraju «pojedinačno», ali slabo funkcioniraju «grupno». Zašto? Zato što se u grupi uvijek nađe barem jedan ostrašćeni i raspamećeni nacionalist... Ne zaboravite da takvi nacionalisti još uvijek tjeraju strah u kosti običnim ljudima. A obični ljudi samo pokušavaju sačuvati svoj obični posao, svoj običan život, svoju običnu obitelj... I ne treba im zamjeriti zbog toga. Dapače! Treba zamjeriti onima koji se zaklinju u demokraciju, žive od tog zaklinjanja, a prešutno toleriraju raspamećene brojače tuđih krvnih zrnaca...  

 

  • U Vašim knjigama često varira ista misao: da je Balkan vrsta ukletog prostora, te da na fatalan način uobličava živote ljudi. Otkud takva konstatacija?

     U prošlosti nas nema, u sadašnjosti nismo. Tako nekako završava moj zadnji roman «I nebo je za ljude». A roman piše o generaciji mog oca. Pripadnici moje generacije potucaju se od Australije do Kanade i u svom skučenom getoiziranom svijetu ratuju s lošim sjećanjima. Još se na Balkanu nije rodila generacija čiji pripadnici nisu bježali s njega od nekog izglednog zla... Sudbina onih koji nisu uspjeli pobjeći završava po mojim i sličnim knjigama.

     Svaki prostor svojim specifičnostima determinira život svojih stanovnika. Naše su specifičnosti takve kakve jesu. Za sada. Iskreno se nadam da se upravo rađaju generacije koje će za taj fatalizam saznavati samo iz zaboravljenih knjiga i filmova...

 

  • Vaši romani «Balkanski rastanci», «Ljubav kao kazna», te drama «Balkanski rulet» ilustruju da život na surov način zna da nadmaši fikciju. Hoću reći da su sve te tragedije koje ste opisali u knjigama istinite?

 

    Ako želite pisati o tragedijama na ovim prostorima, onda vam mašta doista ne treba. Nema te mašte koja u tom pogledu može nadmašiti naše stvarnosti. Ja sam ih ublažavao koliko su se ublažiti dale. Bilo je trenutaka kad sam poželio da nemam prijatelja, da nikoga ne poznajem i da nikome ništa ne značim. No, kao i sve u životu, i prijateljstva imaju svoju cijenu. Često vrlo visoku. Na svakome od nas ponaosob leži procjena da li je možemo, a potom i odluka da li je hoćemo platiti. I kad jednom odlučimo, treba nastaviti živjeti s tom odlukom. Ne mislite valjda da su mene mimoišla iskušenja... Nisu, naravno. Moj problem je što nisam naučio bježati. A nije da nisam pokušavao…

 

  • Vaš roman «Sedam dana samoće», kako je to i kritika primijetila, pisan je iz ženskog ugla. Bavi se krizom srednjeg doba, rastankom muškarca i žene. Šta je u literarnom smislu tu najzanimljivije?

 

     U bilo kojem smislu najvažniji je iskren pristup temi. Muško-ženski odnosi oduvijek su bili zahvalna tema za pisanje, a pogotovu u ovo naše vrijeme kad smo se konačno izborili za mnoge slobode kojima često nismo dorasli. Danas te odnose mnogi opisuju u crno-bijelim bojama, često ih banalizirajući do apsurda. Razumijem one koji pišu tako. Lakše je, a nije zahtjevno ni za čitanje. Očekivana podjela likova na dobre i loše, tendenciozna i predvidljiva  radnja i željeni rasplet koji ne zbunjuje... Stvarnost je usidrena u sivoj zoni i ne (pre)poznaje takve podjele. U takvoj stvarnosti mi smo čas pozitivni, čas negativni, nezavisno od spola nego od životnih okolnosti koje nas čine takvima kakvi već jesmo. Roman «Sedam dana samoće» nije na strani ni muškarca, ni žene, nego čovjeka i onog ljudskog u njemu, što ponekad na površinu izbaci ono najbolje, a ponekad ono najgore iz njega. Taj je roman zaglavio u onoj sivoj zoni i koprca se kako zna i umije. Baš kao i mi.  

     Jedno je ipak sigurno: kad već jednom stupite u brak, nemojte ga ni podcjenjivati ni precjenjivati, da bi na nogama dočekali slijedeće dijeljenje karata. A život, taj prevrtljivi i nepouzdani kockar, miješa ih puno brže nego što to naše umorne oči mogu pratiti.

 

  • U svom posljednjem, nedavno objavljenom romanu «I nebo je za ljude» vraćate se u šezdesete godine prošlog vijeka i kroz gastarbajterski milje predočavate uzroke onoga što će se desiti tri decenije kasnije. Zašto je to važno?

 

     Najprije da se ogradim kako se u tom romanu ne radi ni o kakvom sindromu naknadne pameti. Ja samo opisujem događaje koji su se tada dešavali, a na svakome je da (pr)ocijeni od kakvog su oni značaja za dešavanja iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Međutim, činjenica je da je devedesetih eskalirala do tada duboko potiskivana međunacionalna mržnja... Ono što tim romanom hoću reći jest da ta mržnja nije proizvod devedesetih. Devedesete su vrijeme plaćanja posljedica a ne stvaranja uzroka. Da bi smo se mogli suvislo nositi s posljedicama moramo spoznati uzroke, zar ne? Način našeg nošenja s opisanim posljedicama bjelodano dokazuje koliko smo zanemarili ili bagatelizirali uzroke. Čudni smo mi narodi. Ne učimo iz vlastitih a kamoli iz tuđih grešaka. Možete li na Balkanu zamisliti tzv. baršunaste revolucije? Taman posla. Zna se što je poštena revolucija, zar ne?

 

  • «I nebo je za ljude» takođe je i roman o ocu... Možda ste u ovoj knjizi najviše lični?

 

     Eh, moj tajica... Sinjska legenda. Čovjek koji do kraja života nije naučio plivati niz struju, a bio je uvjeren kako je upravo on izmislio taj plivački stil. Ali, eto, dok god je imao snage, plivao je po svom. Kad je snage nestalo, prestao je plivati. Na sred životne rijeke. Nije ni pokušao izići na obalu...

     Ljudi će vas s nepodnošljivom lakoćom osuditi, ako im date i najmanji povod za to. Mog oca su osudili mnogi, iako nitko od njih nije imao pravo na to.

     Kako nisam imao priliku da pričam s njim dok je bio živ, radim to sada kada se preselio na nebo. Na svoj način. Napisavši taj roman. I, mogu vam reći da smo se lijepo napričali. Više nego mnogi koji su život proveli zajedno. Ipak, toplo preporučam svima čiji su roditelji još uvijek živi da pronađu vremena za njih, kako bi tako jednog dana pronašli sebe.

 

  • Vaše knjige se prevode na mnoge jezike. Kako strani čitaoci doživaljavaju Vaše  balkanske priče. Šta im je u svemu tome najintrigantnije?

 

     Znate koji je jedini način da, primjerice, zainteresirate prosječnog Amerikanca za neku balkansku priču. Samo ako je glavni junak te priče američki marinac, zgodan, visok i nabildan, koji je voljom lošeg i neupućenog scenariste zalutao našim bespućima u potrazi za sam bog zna čime... I u tom slučaju interes traje oko sat i pol vremena, koliko traje redovno loš filmski uradak na tu temu. Toliko o interesu zapada za naše priče. Mene donekle spašava stil pisanja (crni humor, ironija, groteska...), pa ih tako zavedem i uvučem u naš svijet... A kad ih uvučem u njega, onda oni s nevjericom bauljaju po njemu, pitajući se kako je moguće da se danas takve stvari mogu desiti u Europi? Onda ja, nekima od njih s kojima se dopisujem, objasnim koliko malo treba da se to desi i njima... Uostalom, balkanske priče su priče o ratovima i nacionalnim  nesnošljivostima... Što je tu toliko nepoznatog ostatku svijeta? Ništa osim njihovog kratkog sjećanja na vlastite ratove, vlastite nesnošljivosti, koji negdje u prikrajku tinjaju i čekaju povoljne vjetrove koji će ih opet razbuktati…

 

  • Zanimljivo je i pomenuti «povratnu spregu» koju imate sa Vašim čitaocima, najčešće sa onim iz bivših jugoslovenskih republika, sada izbjeglicama u mnogim zemljama svijeta. Šta Vam najčešće kažu? Prepoznaju li se u nekim situacijama?

 

     Moj roman «Balkanski rastanci» pročitalo je više tisuća ljudi. Svaki od njih se u nečem prepoznao, a mnogi su reagirali. Kad bih od svih dobivenih pisama objavio knjigu (a neću, naravno), mislim da bi ta knjiga pisama bila bolja od samog romana. Mnogi bi bili zatečeni njenim sadržajem. Brojni političari, filozofi, pisci, novinari i ini vole vjerovati kako znaju «što narod misli». Zavodljiva pomisao, zar ne? I na temelju takvog «znanja» formiraju javno mnijenje, politiku i naše živote. I nitko ih ne može razuvjeriti da nije tako. Čak ni stotine, tisuće mrtvih... Pa, Bože moj, oni su iznad toga. Krivi su oni koji su pucali, a ne oni koji su napisali plahte panegirika veličajući smrt, ni oni koji su održali na stotine strastvenih govora o čistoći rase, ni oni koji su naredili iskorjenjivanje... A ubojice danas nevino šire ruke tvrdeći kako su samo izvršavali naredbe. Dobri vojnici, pa to ti je. I eto apsurda. Na kraju ispada da su žrtve krive što su našle ispred njihovih nišana...

     Ovo bijaše previše cinično, zar ne? Sjetih se Hannah Arendt, koja je povodom suđenja ratnom zločincu Eichmanu rekla da se možemo stidjeti već i stoga što smo ljudi.

 

  • Kakva Vas sjećanja vezuju za Crnu Goru? Da li ste dolazili ovdje?

     Uz Crnu Goru vežu me lijepe uspomene. Bio sam brodom još dok sam se još školovao, a dolazio sam i kasnije. Od obale do vrha Lovćena, Žabljaka... Imate doista prelijepu zemlju. Imate slavnu prošlost, osrednju sadašnjost i budućnost rastrganu između prošlosti i sadašnjosti. Baš kao i mi. Prošlost ne smije biti teret, sadašnjost ne mije biti kazna, pa će nam se i budućnost konačno preseliti iz jučerašnjeg u sutrašnji dan.

    Na kraju želim i vašoj i svojoj i svim drugim zemljama da se svatko dobronamjeran u njima osjeća dobro. Vjerujem da ću se ja tako osjećati u Crnoj Gori kad je jednom opet posjetim. Nadam se uskoro.

   3. SAMUELE GRASSI

       EXITIME,  br. 10/2008, Italija

http://www.exitime.it/pdf/exitime_agosto_nr10_web.pdf

 

Uspio si na izuzetan i upečatljiv način progovoriti o jednom od najvećih povijesnih paradoksa novije povijesti. Jugoslavija se nakon 46 godina raspala na manje države u ime jedne nove demokracije i nacionalnog identiteta. I kao da nije prošlo toliko vremena, u srcu nemoćne i neodgovorne Europe, na kraju drugog tisućljeća i nakon pada Berlinskog zida, dolazi do apsurdnog rata koji je za mnoge od nas još uvijek nerazumljiv i strašan. Kao da su iz crne rupe povijesti izašli groteskni duhovi drevnih i nikad riješenih konflikata. Kako je to moguće? Zašto se to dogodilo?

 

    Godinama odgovaram na ovo pitanje, puno sam pisao o tome u svojim knjigama, a još više čitao od drugih. I kako vrijeme odmiče, sve mi se češće čini kako je odgovor na dohvat ruke, kako je očigledan, samo što zapravo nikoga stvarno ne interesira. Važna je percepcija a ne stvarnost, a percepciju stvaraju mediji u službi najrazličitijih «viših» interesa. Percepcija zadnjeg balkanskog rata često se svodi na besmislene stereotipove o Balkanu koji su potrebni onima kojima je taj rat bio neophodan za ostvarivanje njihovih ciljeva.

     Najjednostavnije rečeno, rat se dogodio zato što je nekome trebao. Kao i svi drugi ratovi prije njega i kao što će to biti sa svim ratovima koji tek slijede. Kome je ovaj rat trebao? Mnogima. Ustvari, vi ste u pitanju nehotice dali i odgovor na pitanje. Mi smo jednu moćnu i odgovornu državu zamijenili sa, kako vi kažete, nemoćnom i neodgovornom Europom. E sad, kome sve odgovara nemoćna i neodgovorna Europa, kome je sve smetala moćna i odgovorna Jugoslavija… Usto, pitanje zašto se Jugoslavija morala raspasti čak i nije toliko značajno. Na njega je relativno jednostavno odgovoriti. Mnogo važnije pitanje jest zašto se morao desiti rat? Zašto se i ovdje nije desila tzv. baršunasta revolucija, kao u Čehoslovačkoj, iako je, naravno, bila moguća?

     Na kraju se sve svodi na puku podjelu interesnih zona. Malo je degutantno kad se ti interesi zaviju u nacionalne zastave natopljene krvlju nevinih i naivnih, no, nije to neka naša specijalnost. Uzmite bilo koji objektivniji povijesni udžbenik bilo kojeg naroda i vidjeti ćete da je to priča cijelog čovječanstva, a ne ekskluzivitet nas na Balkanu (iako mnogi žele vjerovati da je tako). Doduše, s povijesnim čitankama treba biti vrlo oprezan jer im je vjerodostojnost najslabija strana…

     Dakle, ovaj rat nije ništa više ili manje apsurdan od drugih ratova, nije ni naročito nerazumljiv, ali doista jeste bio strašan. Usto, svakako jeste bizaran. Mi, Hrvati, vodili smo oslobodilački rat, a nemamo nijednog heroja. Generali koji su nam izvojevali epske pobjede sjede u Hagu i čekaju dugogodišnje robije… Ratne političke vođe, spasile su se od te iste robije voljom Svevišnjeg; na vrijeme su umrli. Amerikanci, koji su nam jedno vrijeme navodno bili nekakvi saveznici (pored takvih prijatelja stvarno vam ne trebaju neprijatelji), sada svjedoče u spomenutim postupcima protiv nas. Ako tako prolaze pobjednici, što mislite kako je onda onima drugima… Braći Srbima, koji godinama smišljaju kako od svih tih poraza napraviti nove epove o vatikansko-njemačko-američko-rusko-marsovskoj zavjeri protiv svekolikog srpstva… Braći Bošnjacima koji se još uvijek ne mogu dogovoriti između sebe jesu li pobjednici ili gubitnici… Njima je najgore. Nemaju uvjete ni za jedno ni za drugo…

     Mislite da sam pretjerao s ironijom? Moguće, ali to mi je zadnji bedem koji mi je ostao od nasrtaja svebujajućeg primitivizma…

Tko je bio Dražan Gunjača prije rata? Kakvu je kulturu upijao, koje je knjige čitao?

     Rođen sam u Sinju, gradiću u kojem vas prvo nauče hrvatsku himnu, a nakon toga sve ono što i ostala djeca na svijetu uče. Dakle, odrastao sam u izrazito nacionalno obojenom kraju. Nakon toga sam, stjecajem okolnosti, zaglavio u vojnoj školi, koja je bila izrazito anacionalna. Koja je promicala bratstvo i jedinstvo čak i na satima prirodnih nauka...

     No, da ne duljim previše. Bio sam manje-više kao i svi moji vršnjaci. Odrastao sam uz rock and roll (omiljena grupa Led Zeppelin), svirao gitaru i čitao tada popularne pisce. Omiljene knjige iz rane mladosti su mi “Mladi lavovi” od I. Shaw, “Tri ratna druga” od Remarka i “Kome zvono zvoni” od E. Hemingwaya. I inače sam puno čitao. Šolohova, Dostojevskog, Markeza, L. Urisa... Onako, nekritički, kako bih na što naišao, tako bih to gutao...

     Treba napomenuti da sam dio odrastanja proveo u Splitu, najljepšem gradu na svijetu, gdje se miris Mediterana osjeća na svakom koraku... Potom Pula, Istra, jedna predivna, multikulturalna sredina u kojoj i danas živim. Prije rata puno sam putovao po ex Jugoslaviji. U beogradskim kavanama slušao sam izvanrednu narodnu muziku i doživljavao je kao svoju, u bosanskim kafanama slušao sevdalinke i doživljavao ih kao svoje, na Ohridskom jezeru slušao makedonske narodne pjesme... jedne od najtužnijih pjesama na svijetu. Onda bih se vratio kući, u Dalmaciju, i slušao uživo najbolje klape na svijetu. Potom bih, u rane jutarnje sate, na nekoj splitskoj plaži, uz gitaru i dobro društvo, svirao B. Dylana, Moody Blues, Beatlese, Rolling Stones...

     I danas, kad god mi se pruži prilika, odem na ta ista mjesta, slušam tu istu muziku i doživljavam je kao svoju. Ja jednostavno ne znam drugačije. 

     Zapravo, kad malo bolje promislim, ja sam skoro pa uspješan spoj svih spomenutih krajnosti. Moglo je ispasti i puno gore, zar ne?

Pronalaziš li još uvijek riječi kojima bi opisao "nonsens" koji je opustošio tvoju zemlju ili si, poput nekih drugih pisaca s Balkana, potražio riječi i u drugim jezicima?

     Koja je riječ dovoljna za, primjerice, pokolj u Srebrenici? Mislim da ni u jednom jeziku ne postoji odgovarajuća riječ za takve strahote. Često citiram izjavu Hannah Arendt, koja je povodom suđenja ratnom zločincu A. Eichmanu rekla kako se možemo stidjeti već i stoga što smo ljudi. Eto, tako nekako se i ja ponekad osjećam.

     Ne postoje čarobne riječi kad je bol u pitanju. Za razliku od ljubavi, u boli nema ničeg čarobnog. Bol treba doživjeti da bi je razumio. No, da bi je poštovao, dovoljno je samo biti čovjek. Čini se da je upravo to svakim danom sve teže. A žrtve nisu toliko zahtjevne koliko nam se čini. Njima je dovoljno poštovanje.

       

Kakvu ulogu imaju pisci poput Dražana Gunjače u društvu jedne balkanske zemlje kao što je Hrvatska?

     Minornu. Skoro nikakvu. U mojoj zemlji život se sveo na egzistencijalni trivijalizam, koji se svako toliko, nekim čudom pretvara u nacionalna pitanja tipa “biti ili ne biti”. Zemlja u tranziciji iz socijalizma u kapitalizam. U socijalizmu više nismo, u kapitalizam još nismo stigli. Dakle, u vakuumu. Društvene vrijednosti bivšeg sistema smo odbacili kao nešto kužno i ružno, a nove nismo uspostavili. Usto je narod osiromašio, a srednja klasa (više) ne postoji. Oni koji bi čitali nemaju novca za knjige, a oni koji imaju novca, ne bi čitali ni da im (dobro) platite za takav nesvakidašnji napor.

     Ovome treba dodati i negativne efekte globalizacije kojima se i ne pokušavamo oduprijeti. Čak dapače, prigrlili smo ih i od njih pravimo nove (kvazi) društvene vrijednosti. Živimo u vremenima u kojima je novac postao cilj, sam sebi svrha i jedino mjerilo svih vrijednosti.

     I kako u takvim okolnostima očekivati da netko čita ozbiljno štivo? 

     Ah, da. Ovome treba dodati i strah, koji na ovim prostorima nije irealna kategorija, kao što je (navodno) u ostatku svijeta. Naime, nije baš zgodno čitati pisca koji je svojedobno osvanuo na javno objavljevnoj terorističkoj listi za odstrel (u skupini s drugim nepodobnim Hrvatima).

     Mnogi mi (dobronamjerno) kažu kako je moje pisanje preuranjeno kojih vadesetak godina. Svježe ratne rane... Beskrajno poštujem svaku žrtvu, ma kojem narodu pripadala (žrtva je naprosto samo žrtva), ali to sa preuranjenošću je obična glupost. Onima kojima moje pisanje smeta danas, smetati će i za sto godina. Nažalost, takvih je u mojoj zemlji puno više nego što bi se moglo očekivati, bez obzira i na rat i sve druge objektivne okolnosti. I takvi će napraviti sve da mene i meni slične minoriziraju. 

 

U kakvom je odnosu tvoja profesija odvjetnika s tvojim stilom pisanja?

     Nedavno sam čitao svoj prvi roman, koji sam napisao u ranim dvadesetim godinama, dakle, davno prije odvjetništva. Razlika? Naučio sam “racionalizirati” riječi. Razlikovati bitno od nebitnog, i ono bitno izreći na najsvrsishodniji način, primjereno trenutku i razlogu pisanja.

     Osim što je moja profesija utjecala na moj stil pisanja, modelirala je i moje svjetonazore. Naučio sam na vlastitoj koži kako ništa nije onako kako izgleda na prvi pogled, kako nikad nisi u pravu ako to pravo ne možeš dokazati...

     Ponekad se doživljavam kao neka vrsta kentaura, samo što je u mojem slučaju on napola oficir, a napola odvjetnik. A gdje je onda pisac? Skriva se sa strane i u trenucima nepažnje ove dvojice, krade im dijelove života i prikazuje kao svoje. Tko zna, možda i jesu njegovi. 

 

************

.

Simona Mulazzani
RADIO ICARO – RIMINI, Italia, 27.02.'03.
http://www.backstreets.it

.

Kako si ti doživio ratne godine, kao covjek i kao pisac?

Kao oficir bivše jugoslavenske armije koju sam napustio malo prije rata, te kao odvjetnik, bio sam u specificnoj poziciji. S jedne strane, rat me zatekao kao civila, Hrvata, a s druge strane, imao sam brojne prijatelje raznih nacionalnosti u toj armiji koja se raspadala. Dnevno sam gledao ljudske tragedije, ali ne na TV ili filmu, nego sam tim ljudima, ma tko oni bili, pokušavao pomoci, makar im se najcešce nije moglo pomoci. Strašna iskustva. Nekad pomislim da su ta iskustva psihološki gora od onih ratnih. Na bojišnici se znaju pravila. U pozadini nema pravila. Kao spasiti brak ako ti je supružnik druge nacionalnosti? Što sa djecom? Ostati zajedno i pobjeci? Ostati ovdje i pokušati preživjeti? Boriti se ili ne? Protiv koga i za koga? Užasna iskustva. Vidio sam više suza tijekom druge polovine 91. godine, nego deset prosjecnih ljudi za cijelog života. I svaka je ta suza, kao izraz nemoci ljudi koji su do jucer bili netko i nešto, teža je od svih mirnodopskih suza zajedno.

Prošlo je dosta godina od dogadaja koje opisuješ, koliko su te rane medu ljudima još otvorene? O poratnom periodu i ratnim posljedicama opširno sam pisao u svom novom romanu LJUBAV KAO KAZNA. Velicina covjeka je u opraštanju. Inace nema suživota, tolerancije niti normalnog življenja. Za neke rane treba puno vremena. Toliko su duboke da ih generacije i generacije ne zaboravljaju. Uostalom, to najbolje govore i dešavanja u ovom našem zadnjem ratu, u kojem su iskrsli mnogi zlodusi iz II svjetskog rata. Zato svaki dobronamjeran covjek mora dati sve od sebe da ublaži te rane i da se nada da ce one kad-tad zacijeliti. Nažalost, ima mnogo onih kojima je iz raznih pobuda u interesu da te rane stalno krvare i da žive na racun te krvi. Te hijene rata samo cekaju novu prigodu. Zato te rane još teže zacijeljuju, a upitno je da li ce neke ikada. No, nije cilj njih zaboraviti, to se ionako ne može, nego oprostiti i krenuti dalje. Barem ublažiti nekako mržnju koliko god je to moguce.

Kakva je situacija s književnošcu na Balkanu i kakvu ulogu mogu imati pisci u aktualnoj politickoj situaciji?
Bilo bi divno kad bih na ovo pitanje mogao reci nešto lijepo. Pozitivno. Nažalost, u najkracem, na Balkanu ne možeš živjeti od pisanja sve da si i nobelovac. Pogotovu ako te Bog zakinuo za nacionalisticko nadahnuce, te ako si sklon multikulturalizmu i toleranciji. Najveca nesreca balkanskih naroda jeste u tome što je rat i poratna porazna ekonomija odnijeli i tzv. srednji sloj, dakle, sloj intelektualaca, koji po logici stvari najviše citaju. U zemljama gdje je svaka cijena knjige previsoka, gdje profesori u penziji smišljaju kako platiti minornu mjesecnu clanarinu za gradske knjižnice (a kamoli da bi mogli kupovati knjige), teško se može govoriti o utjecaju literature na aktualna dogadanja. Ovdje javnost oblikuju javni mediji po mjeri trenutnih vladara, ako se uopce može govoriti o javnosti, u zapadnom smislu. Više o izmanipuliranoj masi, koja je dobrim dijelom shvatila što joj se desilo, ali koja je u meduvremenu osiromašila, postala nezainteresirana i apaticna (a opcepoznato je da je najgore stanje za svaku naciju – apatija). Opet, s druge strane, ako svi utihnemo, strah me je i pomisliti koje razmjere bi dobila ta zastrašujuca tišina koja pokušava zavladati ovim prostorima.

Zašto misliš da je važno da talijanski citatelji procitaju Balkanski rulet?
Iz vrlo jednostavnog, ali mnogima, koji su uljuljkani u varljivu sigurnost sredine koja ih okružuje, teško shvatljivog razloga. Naime, pjesnicki receno, balkanski rulet je samo dio svjetskog ruleta. Istrgnuta slicica iz svjetskog mozaika, iz iste price koja se svima desila i koja se i danas, ma kako to nevjerojatno nekima zvucalo, može svakome desiti. Naime, najgore saznanje iz rata je spoznaja da nema garancije za trajni mir ni na jednom kutku ove planete, nego da se svi svakodnevno moramo zalagati za taj mir, da nam se ne bi dešavale opet isti stvari. Tocnije, da ne bi sutra netko, ne daj bože, bio u prilici pisati talijanski, njemacki ili bilo ciji treci rulet, u kojem ce se samo imena izmijeniti, a sadržaj ostaje isti. A nažalost, moguce je. Svugdje ima piromana koji po raznim zabacenim pivnicama cekaju svoj trenutak. Na nama je im umanjimo takvu mogucnost i da se nadamo da se to nece desiti odnosno ponoviti. Konacno, živimo u svijetu gdje su sukobi sve izvjesniji, a buducnost sve neizvjesnija, pa je i to jedan od razloga ovakvog pisanja

.

.U kontekstu razgovora i trenutne aktualne situacije u svijetu, namece se samo od sebe pitanje o medunarodnom terorizmu i njegovim posljedicama.

Bez sumnje, medunarodni terorizam predstavlja rak ranu današnje civilizacije. S jedne strane doprinosi opcoj nesigurnosti, koja po logici stvari, umanjuje kvalitetu življenja, a s druge strane, izvor novih ratnih sukoba. Bizmark rece da je politika umijece moguceg. Naravno da je potrebno poduzeti sve kako bi se taj terorizam suzbio, ali isto tako je nužno poduzeti sve, pa i više od toga, da terorizam ne dovede do novih ratova. Izmedu te dvije krajnosti, koje se samo naizgled iskljucuju, a u stvarnosti dopunjuju, smještena je politika. I od njene umješnosti ovisi i naša buducnost. Kroz povijest i danas bilo je i ima puno velikih naroda, ali nedovoljno velikih politicara u pozitivnom smislu. Onih s vizijom dobra i za sebe i za druge. Jer ne možeš ciniti drugom zlo i ocekivati da ti taj drugi uzvrati dobrim.
Ja se samo mogu nadati da ce se naci modus da se terorizam suzbije bez novih ratova, jer u tim ratovima opet u vecini stradaju nevini. A žrtva je žrtva, ma koliko bila plemenita ideja zbog koje je ona to postala. I žrtva iza sebe ostavlja isfrustrirane naraštaje, koji ce sutra posegnuti za istim sredstvima, jer jedino njih poznaje i priznaje. Moram priznati da me nakon svog iskustva i spoznaja strah buducnosti.

.

.

_________________________________________

.


Alessandro Ramberti,
FARA EDITORE, Italia
http://www.kaleidon.it

.

Što te navelo i još te navodi na pisanje?

Najjednostavnije bi bilo reci da se radi o ljubavi prema pisanju. Medutim, kao i na sve drugo u životu, odgovor je puno kompleksniji. Naime, prije dvadesetak godina sam napisao prvi roman NA POLA PUTA DO NEBA, a onda je život krenuo nekim drugim smjerovima. Najprije kao oficir, potom kao odvjetnik, naprosto se pisanje nekako «izgubilo» u tom svakodnevnom trcanju za obvezama, kojih je uvijek nekako previše i koje covjek nikad ne selekcionira, nego se podredi njima, dok ga neki veci životni potres ne natjera na to. U mojem slucaju je to bio rat koji je devedesetih godina protutnjao ovim prostorima i bitno obilježio i moj i živote mnogih oko mene. Kao i svaki rat, tako je i ovaj ostavio brojna neodgovorena pitanja i još brojnije nedoumice i dileme, i naprosto sam morao nešto napisati, izbaciti iz sebe sve ono što me iz tog rata progonilo. I tako sam poceo opet pisati.
Naime, svijetom vladaju klišeji. Narocito kad je Balkan i ovdašnji narodi i njihovi odnosi u pitanju. Ljudi nemaju vremena ni volje da ulaze u suštinu necijih problema, pogotovu ako su ti problemi daleko od njihove kuce. I ti jednostrani i konacno krajnje štetni i krivi pristupi ovdašnjim narodima i njihovim problemima dobrim dijelom su odgovorni za razmjere prošlog rata (makar najveci dio odgovornosti uvijek leži na neposrednim protagonistima). Ja sam proživio život sa pripadnicima svih balkanskih naroda i jednostavno sam morao reci što sam rekao, pokazati i tu drugu, inace pažljivo skrivanu stranu naših odnosa, reci da je i ovdje živio i živi covjek koji taj rat nije želio, a da time nije ništa manji ni Hrvat, ni Srbin ni neki drugi, nego dapace. Eto, naprosto dode vrijeme kad covjek mora reci ono što mora da bi ostao covjek.

.

Imaš li na umu odredeni tip citatelja dok pišeš?

Ne. Mislim da u mojim knjigama (posebno romanima) svatko može pronaci dio sebe i svoje okoline, pa i onda ako ne potjece s ovih prostora. Radi se o univerzalnim pitanjima odnosa prema ratu, multikulturalizmu, nacionalizmu, (ne)toleranciji; dakle, pitanjima koje trenutno tište mnoge na ovoj planeti. Balkan je samo sitni mozaik te iste globalne price. Znam samo da sam zasigurno a priori neprihvatljiv onima koji na sam spomen tolerancije traže zaostalo oružje iz nekih od prošlih ratova.
Uzgred, uvijek sam sebe frapiram kad se sjetim svojih prijeratnih razmišljanja o mogucem ratu na Balkanu. Ni ja ni mnogi oko mene takvu mogucnost nismo niti hipoteticki mogli akceptirati. A desilo se. Odjednom. S nevjerojatnom lakocom. Rat je samo buknuo. Kao da je tinjao sve te godine i kao da je samo cekao da netko puhne u žeravicu. Te žeravice nismo bili svjesni. Zato sam sve ovo napisao. Nema trenutno zemlje na svijetu koja nema takvu žeravicu, samo je pitanje koliko je ima i da li je prepoznata. I to je najstrašnije saznanje koje nosim iz ovog rata. Svijest da nema zagarantiranog mira nigdje u svijetu ako se svakodnevno ne zalažemo za njega. A pogotovu ne na Balkanu. Gdje je mir samo predah do nove runde. A borci ne silaze s ringa. I danas su tamo. Samo cekaju da netko udari u gong.

.


Kako bi definirao vlastiti stil?


Ja pišem o stvarnim dogadanjima (naravno, uvažavajuci «pjesnicku slobodu»), tako da i rjecnik koji koristim i nacin pisanja mora oslikavati tu stvarnost onakvom kakva je ona doista bila (kakvom sam je ja vidio). Stoga je stil takav kakav jeste, smješten negdje izmedu naturalizma i realizma. Mogao sam više koristiti drugaciji jezik, poetski naprimjer, ali mislim da bi to bilo u koliziji sa svijetom stvarnosti koju opisujem. A upravo to nisam želio. Stvoriti nekakvo sterilno djelo, s kojim ce se možda oduševiti dvojica kriticara - ali što sa citateljima? A za ovdašnje prilike enormna citanost mojih djela u svim država ex Jugoslavije pokazuje da sam odabrao pravi pristup. Cinjenica da je Banja Luka (u Republici Srpskoj u Bosni i Hercegovini) jedino moj roman BALKANSKI RASTANCI objavila od svih djela hrvatskih pisaca govori dovoljno o tome.
Inace, u mojem pisanju prevladava dijalog kroz ironiju i grotesku (i u romanima), jer mi je takav stil pisanja najbliži.
A i kako pisati danas kad današnja mladost svoja saznanja o velikim književnim djelima uglavnom crpi iz videoteka, pod uvjetom da je po tom djelu snimljen film.

.


.


_______________________________________

.


Valentina A. Mmaka («STOLOS», Italia, 19.03.2003.)

http://www.valentinammaka.net/



Ti si rat proživio u prvom licu, je li tvoj kjniževni angažman proizašao iz tog iskustva?

.

Svatko tko proživi rat na jedan nacin biva doživotno obilježen njime, njegovim strahotama, surovostima, beznadima, nemoci i patnjom. Naravno da je ovaj rat i na mene ostavio duboki trag i da me je na neki nacin trgao iz one mirnodopske letargije; pozicije gledatelja vijesti ispred TV koji se svaku vecer iskreno cudi kako se ljudi mogu tako olako medusobno uništavati na nekom udaljenom kutku planete. Onda se to odjednom desi tebi i zateceno godinama glavinjaš pitajuci se dali je to moguce. I konacno, nakon godina rata shvatiš da jeste i, što je još poraznije, da se to može desiti svakome. Bilo gdje i bilo kada. Ja sam prvi roman napisao prije 20.tak godina i prestao pisati. Život me naprosto odnio u neke druge vode. I eto, rat me vratio pisanoj rijeci. Naprosto nisam mogao pristati na neka prešucivanja nekih istina i nekih ljudi koji jesu postojali i kojima se to jeste dešavalo, ma koliko se takve pojave «službeno» ignorirale. Dok su mali, obicni ljudi u Sarajevu ili bilo kojem drugom ratom zahvacenom gradu po cijele noci razbijali glavu kako sutra otici po kruh i mlijeko za djecu i pri tom ostati živ, dotle su se njihove velike vojskovode i politicari mucili danima, nocima, mjesecima i godinama kako podijeliti ovaj ili onaj komadic dojucerašnje zajednicke zemlje. U ime njih, naravno. Doduše, zaboravili su pitati te male, obicne ljude što oni misle o tome. Ja pišem o tome što su ti mali ljudi mislili i misle.

Na koji nacin rat utjece na naše osobno sjecanje?


Rat se reflektira na razne nacine, ovisno da li se nalazite osobno na bojišnici ili je na bojišnici netko tko vam je blizak, da li ste u neposrednoj blizini bojišnice ili ne, da li spadate u one za koje je izvjesno da ce završiti na bojišnici ili ne… Usto imate brojne indirektne posljedice rata, kao što je raspad mješanih brakova, ostavljene djece i svih drugih mogucih trauma. Jedan moj prijatelj, psihijatar, svojedobno mi je rekao da je svaki od nas izložen stresu samom cinjenicom življenja u zemlji koja je u ratu i svakodnevnom izloženošcu ratnim vijestima, koje bile dobre ili loše, pobijedivali ili gubili, uvijek nose žrtve. Prije rata svi bi se trebali sjetiti da i za ratne pobjede jednako padaju ljudski životi kao i za poraze. Možete zamisliti petogodišnji ciklus (koliko je ovaj rat trajao) ratnih stresova i njegovih posljedica ako samo pogledate snimke ocajnih supruga americkih vojnika koje ovih dana ispracaju svoje muževe na put u nepoznato. I zamislite tako pet godina. Ja razumijem te žene. Zamislite da one odlucuju o ratu… I htjeli mi ili ne, rat vam postavi nove okvire promišljanja i ponašanja, nove prioritete, ispremješta životne vrijednosti; cijeli život vam gurne u jednu zonu sumraka iz kojeg se neki nikad ne izvuku (da ne otvaram temu posttraumatskog stresa, tzv. vijetnamski sindrom, danas vec prihvacen i kao hrvatski, srpski, bosanski, sutra možda iracki…).

.

Misliš li da književnost može natjerati na razmišljanje, cak i o tako snažnoj drami protiv koje izgleda nemoguce boriti se?

.

Iskreno receno – ne znam. Tocnije, ne znam u kojoj mjeri može. Naime, cinjenica da sam ja dobio na tisuce poruka od citatelja sa svih strana ex Jugoslavije, koji me podržavaju, koji žele da ustrajem u ovakvom pisanju (što cesto i nije lako, a još manje zahvalno) govori u prilog tome da utjecaja ima. S druge pak strane, ne gajim iluzije da bi bilo koje književno ili drugo umjetnicko djelo moglo bitno utjecati na takva promišljanja (rekoh prije, mi smo ipak samo sluge a ne gospodari rata, mi ne odlucujemo o njemu ma koliko nam bio neprihvatljiv). Opet, s druge strane, vrijedi to napisati cak i ako to pisanje samo nekolicinu njih natjera na ozbiljno razmišljanje o smislenosti ratovanja. Zamislite da svi zašutimo i da pustimo piromane da se samo oni oglašavaju. Ako covjek vec mora u necem neprihvatljivom ucestvovati (a cesto mora, neovisno o vlastitoj volji) može barem izraziti negodovanje – pokazati da se, iako mora u tome ucestvovati, nije odrekao svoje ljudskosti.

.


.

____________________________________________

IMPATOOSONORO (ITALIJA, 2004)

.

http://www.impattosonoro.it

.

O ratu se može pricati na više nacina: možeš izmisliti pricu gdje su glavni likovi državnici, oni koji odlucuju o ratu, a možeš i izmisliti pricu gdje su glavni likovi obicni ljudi, oni koji sudjeluju u ratu. Zašto si odabrao samo obicne ljude kao likove Balkanskog ruleta?

.

Zato što ja uvijek pišem o obicnim ljudima i njihovim sudbinama. Ne interesiraju me vode osim u kontekstu zla kad ga nanose obicnim ljudima. A i što bih pisao o njima? Svaki od njih ionako još za života napiše barem dvije verzije memoara, pošto uvijek imaju problema s «istinama»… A i ne podnosim ljude koji žrtvuju tude sadašnjosti na racun tko zna cije prošlosti, istovremeno se pozivajuci na buducnost onih koje žrtvuju. Žrtve nemaju buducnost i oni to znaju. Uostalom, ja pišem o onom što sam doživio, vidio, bio svjedokom na ovaj ili onaj nacin.

.

Kada su pitali Becketta, uoci americke premijere "U ocekivanju Godota", koga ili što predstavlja Godot, odgovorio je: "Da znam, napisao bih to u drami". Što za tebe predstavlja Godot? Žasto si ga ukljucio u predgovor? Dolazak Godota je nešto riješio ili je samo zakomplicirao stvari?

.

Genijalan pisac i genijalna drama. Teško da ja mogu odgovoriti na pitanje na koje je se on ciljano propustio izjasniti i ostavio svijet da opsjednuto ceka Godota. Što Godot predstavlja njegovoj dvojici dehumaniziranih beskucnika? Što predstavlja meni? Iskreno, nisam siguran da znam što predstavlja meni, ali mislim da znam što predstavlja Petru. Susret sa sudbinom, oci u oci, koja ga nije htjela. Koja mu je presudila. Dolazak Godota ništa ne rješava, nego tek otvara Pandorinu kutiju prepunu apsurda koji u jucerašnjem danu nisu postojali, ali su današnjem presudili… Zato ga je mnogo bolje cekati nego docekati.

.


3) Što misliš, da li je književnost oblik borbe? Može li utjecati na rat, može li izmijeniti stvari ili je to samo objektivno sjecanje na dogadaje i ljudske osjecaje?

Književnost svakako jest oblik borbe, jer inace ne bi imali toliko žrtava medu onima koji su pisali i danas pišu. Naravno, pri tom mislim na «angažiranu» književnost, u pozitivnom smislu. Zauzimanje za humanost u nehumanim uvjetima svakako predstavlja vrlo grcevitu borbu s (ne)izvjesnim ishodom. Što se moje pisane rijeci tice, ako vas teroristicka organizacija javno stavi na Listu smrti, kao svojedobno mene, onda vrlo brzo shvatite da je poprilican broj rundi vec završio. Druga je stvar koliko objektivno možete utjecati svojim pisanjem na okolnosti oko sebe. U mojoj zemlji gdje je svaka cijena knjige previsoka, gdje profesori u mirovini nemaju novca ni za clanarinu u mjesnoj knjižnici… Iluzija. Nisam sklon iluzijama. Preskupo sam ih placao. Opet, ako moje pisanje barem nekoliko njih ponuka da preispita same sebe, sve to ipak smisla. A tisuce pisama koje sam dobio sa svih strana svijeta dovoljno govore za sebe.

.


5) Misliš li da ce se ikada prihvatiti etnicke razlike ili si više fatalist?

.

Hm! Slaveni su fatalisti, zar ne? Barem tako nekako ide klišej. Ima nešto u njemu. Iskreno se nadam da ce se prihvatiti i sve moje pisanje je usmjereno k tome, jer je to jedini nacin da, ma koliko razliciti bili, doživimo i sutrašnji dan. Danas, u ovoj nuklearnoj eri, kad samo nebo zna tko sve ne posjeduje atomsko i slicno oružje, prevladavanje etnickih razlika je conditio sine qua non za opstanak covjecanstva. S druge strane, stvarnost mi svakim novim danom otkine po komadic nade… Moram priznati da sam vec poprilicno ogoljen. Ipak, jezgru tog uvjerenja nitko nicim ne može uništiti.

.

Kada inace intervjuiramo glazbenike, u ovom trenutku ih pozdravljamo i kažemo im da napišu što žele, bez ogranicenja. Iako te ne placamo za to, što imaš za reci?

.

Htio sam nešto citirati iz zadnjeg romana SNOVI NEMAJU CIJENU, pa pogledah vecernje vijesti i novu eskalaciju etnickih sukoba u Srbiji i na Kosovu, paljenje džamija i crkava, mrtve i ranjene… Prije ste me pitali o prevladavanju etnickih razlika. U jednom eseju, po nazivom SVI SU LJUDI BRACA (takodjer nedavno nagradjenom) napisao sam i ovo:
«Svi su ljudi braca, a iznimke to potvrduju, zar ne? I još nešto, meni osobno izuzetno važno. Vjerovali to ili ne svi ti naši silni protagonisti svetih istina (a doista ih ima toliko da i te istine sve teže i teže nose toliki teret), navedenih iznimki je sve više i više. Možda ne toliko da prerastu u pravilo, ali opasno kucaju na blindirana vrata soba u kojima se cuvaju zavjetni kovcezi spomenutih istina.»

.

.

____________________________________

.

G. Artusi,
LIBRI NUOVI (5/2004), Italija
1)

.

Kako se živi u ovom trenutku u bivšoj Jugoslaviji, dok situacija nije mirna nego rat "visi u zraku"?

.

U razlicitim dijelovima razlicito se živi. Medutim, iz više razloga bih na ovo pitanje odgovorio posredno. Pravo pitanje je kad se rat završava? Nametnim potpisivanjem sporazuma o njegovom okoncanju ili pak prevladavanjem uzroka koji su do njega i doveli. Za ex Jugoslaviju je najvažnije reci da dobar dio razloga zbog kojih su ovdašnji ratovi i vodeni i danas egzistiraju, samo su snagom medunarodne zajednice potisnuti. Svako toliko eksplodiraju, kao sad na Kosovu. Zamislite da se sutra medunarodne snage povuku iz Bosne… Ja se ne osudujem ni zamisliti. Ljudi moraju shvatiti da je rat nekim interesnim grupama potreban radi provodenja njihovih ciljeva. A cilj opravdava sredstvo, zar ne? Imam brojne prijatelje duž cijele ex Jugoslavije. Stanje ni rata ni mira dugorocno stvara jednu stravicnu apatiju kod ljudi, a što je najvece zlo za svaki narod. Pišu mi prijatelji iz Beograda da nemaju snage ni volje više niti gledati one demonstracije, a kamoli sudjelovati… Ni zapaljene crkve ni džamije… I to je najstrašnije. Zamislite kad vam, kako negdje napisah, paranoja postane stil života. Kad vam svakih nekoliko mjeseci životom zavlada ulica… ali ne zbog sindikalnih, radnih i slicnih prava, nego zbog poziva na rat… Vecini obicnih ljudi je naprosto dosta ratovanja, ali tko njih išta pita. I prije i sada i ubuduce.

.


2) Misliš li da su dogadaji u bivšoj Jugoslaviji neka vrsta kalupa, "generalna proba" za otcijepljenja što su se desila i još uvijek se dešavaju u svijetu?

.

Povijest je prepuna takvih kalupa sazdanih od krvi. Jugoslavija je samo jedan od njih. Nedovršen. Zadnji cin te drame tek treba da se odigra (Kosovo). Ako to bude zadnji cin? A koliko je to ogledni primjerak kako se nešto može ili ne može, smije ili ne smije u smislu konacne prihvatljivosti od strane medunarodne zajednice, to cemo saznati tek za dvadesetak ili koju godinu više, kad se otvore razni povjerljivi dosjei razlicitih tajnih službi. Ne samo ovdašnjih, dakako. I ne brinite, neke nove generacije saznat ce sve o tome, pa i ono što mi danas tek pretpostavljamo, zahvaljujuci tim cudnim bicima koji stvaraju i rukovode kaosom, kod kojih je poriv da ostanu upamceni jaci od razuma… Samo što to tada nece nikome ništa znaciti. A najmanje njihovim žrtvama.

.

.

___________________________________________

.

Tanja Stupar
INTERVJU NEZAVISNE NOVINE (Banja Luka, 2003)

.

1. Sta te je potaklo da se upustis u knjizevne vode?

Najjednostavnije bi bilo reci da se radi o ljubavi prema pisanju. Medutim, kao i na sve drugo u životu, odgovor je puno kompleksniji. Naime, prije dvadesetak godina sam napisao prvi roman NA POLA PUTA DO NEBA, a onda je život krenuo nekim drugim smjerovima. Najprije kao oficir, potom kao advokat, naprosto se pisanje nekako «izgubilo» u tom svakodnevnom trcanju za obvezama, kojih je uvijek nekako previše i koje covjek nikad ne selekcionira, nego se podredi njima, dok ga neki veci životni potres ne natjera na to. U mojem slucaju je to bio rat koji je devedesetih godina protutnjao ovim prostorima i bitno obilježio i moj i živote mnogih oko mene. Kao i svaki rat, tako je i ovaj ostavio brojna neodgovorena pitanja i još brojnije nedoumice i dileme, i naprosto sam morao nešto napisati, izbaciti iz sebe sve ono što me iz tog rata progonilo. I tako sam poceo opet pisati. Eto, naprosto dode vrijeme kad covjek mora reci ono što mora da bi ostao covjek. U mojem slucaju je to i nekakav «dug» mojoj generaciji, koja je vjerojatno najveca žrtva prošlih ratnih zbivanja.

2. Tvoji romani zaokupljeni su zivotom obicnog covjeka, mozemo u njima pratiti ono sto se desavalo u prijeratnom a sta u ratnom i poslijeratnom periodu. U njima se jasno ocrtavaju tragovi vremena. Zasto biras ova specificna vremena, stice se utisak da ovim kontrastima prijeratnog i ratnog vremena zelis nesto vazno poruciti?

Zato što je taj «obicni» covjek redovno i bez iznimke najveca žrtva svih velikih ideja. U zadnjem romanu (još neobjavljenom), napisao sam da velicina tih ideja proprocionalno ovisi o kolicini njenih žrtava. Ako nema (dovoljno) žrtava, ideje ostaju samo mrtvo slovo na papiru. Ja ne ulazim u politicku pozadinu tih ideja, u razloge ratova koji su se dešavali (to ostavljam drugima, a ima ih, hvala Bogu, dovoljno), ja samo pratim sudbine obicnih ljudi u tim turbulentnim vremenima, onih koje sam poznavao i koji su mi nešto znacili, bez obzira kojem narodu pripadali. Ti, moji obicni ljudi doista su samo obicni ljudi, nevine žrtve velikih povijesnih gibanja, koji toj istoj povijesti ne znace ništa, jer nisu velicine po njenom formatu, ali, eto, meni znace sve. I konacno, poruka je obicna kao i moji likovi: svaki rat je zlo samo po sebi.
A namjerno pišem o vremenu prije rata, u ratu i poslije rata, da se vidi sudbina i životi tih istih likova u svim tim razdobljima. Kako su živjeli prije rata, kako su prošli u ratu i kako žive poslije rata (oni koji su ga stjecajem okolnosti preživjeli).

.

.

Vanesa BEGIĆ
(MOST/THE BRIDGE, br. 3-4/2004, Zagreb, časopis za međunarodne književne veze)

.

RAZGOVOR: PULSKI ODVJETNIK DRAŽAN GUNJAČA JEDAN OD NAJNAGRAĐENIJIH I NAJPREVOĐENIJIH ISTARSKIH AUTORA U INOZEMSTVU

.

Simbioza naturalizma i realizma, obojana ironijom i groteskom

.

Pulski odvjetnik, a posljednjih nekoliko godina i pisac, Dražan Gunjača, brojnim nagradama te zbilja produktivnim i inovativnim opusom, označio je novu pojavu na istarskoj književnoj sceni. Premda ne pripada onom krugu autora koji godinama drže «vrh» istarske književnosti, nakon prvog romana, kojega su vrlo dobro prihvatile i publika i kritika, jednostavno je počeo redati nagradu za nagradom. Napomenimo pri tome da je većinu nagrada dobio u susjednoj Italiji, gdje su mu brojna djela i objavljena. Sada je po broju osvojenih nagrada uvelike pretekao sve autore koji stvaraju na ovome području.

.

Dražan Gunjača (Sinj, 1958.), diplomirani pravnik, zadnjih desetak godina živi i stvara u Puli. Objavio je roman Na pola puta do neba , Balkanski rastanci i Ljubav kao kazna (ta tri su romana dio trilogije Balkanski rastanci ). Uz to, objavio je još romane Laku noć, prijatelji i Snovi nemaju cijenu drame Balkanski rulet i U sjeni razuma te pjesničku zbirku Kad me ne bude više .

.

Najviše je nagrada dobio za dramu Balkanski rulet ; i to prestižne talijanske nagrade «Il viaggio infinito 2003», «Anguillara Sabazia citta d'arte» (plaketa Europskog parlamenta), «Premio Ripa Grande», zatim «Premio Cesare Pavese-Mario Gori 2003», «Premio Carver 2003», «La fonte, citta di Caserta», «Premio Logos 2003», «Premio Phintia 2003», «Concorso verso il Duemila», «Premio internazionale Navaro», «Citta di Casino», prestižni «Premio letterario Trieste – scritture di frontiera 2003», nagrada u kategoriji kazališnih djela te premio internazionale «Nuove lettere», također 2003.

.

Roman Balkanski rastanci nagrađen je 2002. nagradom «Satyagraha», a autorove pjesme dobitnice su nagrade «Agora» 2003. Također 2003. godine, dobio je nagradu «Concorso arcobaleno della vita» za priču Ljubav i domovina te «Premio internazionale Citta' di Lugo 2003» za priču Na prvi pogled .

.

Govoreći o njegovome opusu, neizbježno je pribjeći postmodernističkome diskursu, gdje je posebno zorna intertekstualnost. Gunjača je napravio značajan zaokret i u kompozicijskim modelima stvaranja tekstualnoga svijeta; on stvara takozvani «dijaloški» roman, gdje je cjelokupna narativna komponenta svedena na odnose dvojice protagonista, anti-junaka.

.

Vidljivo je da autor piše s lakoćom, te da ima istančani osjećaj za ritam i za tekst. Sintetizirajući jednom rečenicom tematiku njegovih romana; reći ćemo da Gunjača piše o problemima suvremenoga čovjeka na Balkanu za vrijeme i nakon rata, i to s različitih aspekata, uz vrlo detaljnu psihološku analizu te stilizaciju likova. Kroz životne priče tih likova autor donosi važan aspekt povijesti te društvene povijesti, gdje je pojedinačna sudbina ponekad poistovjećena s onom kolektivnom.

.

Što se tiče strukturalne komponente teksta, pripovjedač u Gunjačinim romanima nije uvijek analitički ili sveznajući; ponekad je to jedan od likova, a drugi put kao da zajedno s čitateljima i pripovjedač otkriva niti više ili manje zamršenoga klupka. U njegovim romanima i opisi i striktno pripovjedni dio teksta pretpostavljaju temporalnost, a ponekad je važnost naše percepije o događajima i likovima manja od stupnja naše spoznaje o svemu tome. No, važno je napomenuti da su likovi vrlo realno stilizirani, da su to u svakom pogledu «živa» bića, akteri u autentičnim događajima, a poezija toga autora, koja učestalo donosi tematiku socijalne naravi, je na neki način prijelaz između narativnog i filozofskoga diskursa.

.

U vremenu kojega mnogi ocjenjuju nepovoljnim za književno stvaralaštvo, jedan ste od najnagrađenijih autora s našeg područja. Međutim, najviše ste nagrada dobili u susjednoj Italiji. Smatrate li da su tamo bolje prepoznali Vaša djela, te da ih naše čitateljstvo nije znalo prepoznati i valorizirati u dovoljnoj mjeri?

.

Činjenica da sam u Italiji u posljednje dvije godine dobio veliki broj književnih nagrada, koje su praćene izvanrednim recenzijama i brojnim intervjuima, govori sama za sebe. Što se pak tiče našeg čitateljstva, to naizgled jednostavno pitanje zapravo je puno slojevitije. Preciznije rečeno, odgovor na takvo pitanje vrlo je složeno. Ja, za naše uvjete, imam brojne i odane čitatelje i u našoj zemlji, i to zahvaljujući prije svega internetu te preporukama samih čitatelja. Pravo je pitanje: zašto o tome mediji šute, točnije, dobrim dijelom ignoriraju i moje nagrade i pisanje? No, to je pitanje na koje bi oni trebali odgovoriti, a ne ja. Mogu samo pretpostavljati o čemu se radi (između ostalog, tzv. sindrom provincijskog pisca, postojanje interesnih grupa kojima ne pripadam, problem mog svjetonazora, tema kojima se bavim…). No, nadam se da će se s vremenom i to promijeniti na bolje.

.

Koji element, odnosno sastavnicu Vaših djela ocjenjujete kao najvažnijim – pobjedničku formulu? Ustvari, za koji element vašeg književnog stvaralaštva smatrate da je najkvalitetniji?

.

Pri pisanju sam najskloniji formi dijaloga, pa su utoliko moje drame vjerojatno najkvalitetnije od napisanog. S druge pak strane, uspjehu je bitno doprinio stil pisanja, smješten negdje između naturalizma i realizma, obojan ironijom i groteskom. Budući su teme koje obrađujem za mnoge još prilično bolne, onda se isprepletenost smijeha i suza, koja se provlači svim mojim djelima, pokazala vrlo zanimljivom za čitatelje.

.

Vaši književni uzori?

.

Preferiram pisce sklone realizmu. Od ruskih klasika (Gogolj, Dostojevski) preko Remarka (jedan od omiljenijih) do Hemingwaya, L. Urisa, I. Shawa, J. Hellera i drugih. Ima mnogo pisaca kojima se divim. Kad neke od njih pročitam, pomislim koliko je suvremena književnost ili podcijenjena ili precijenjena. Naravno, pri tom promišljanju ne izuzimam ni sebe. Prošle godine me, primjerice, ponovno zaokupio Meša Selimović (kojeg sam koristio za dramu «U sjeni razuma»). Onda veliki Danilo Kiš… Nadam se da ću jednom naći dovoljno vremena i mira da stignem pročitati barem dio knjiga koje sam sa svih strana nabavljao tijekom svih ovih godina.

.

Kako je prihvaćeno Vaše pisanje o ratnim temama, što se učestalo ponavlja u Vašim djelima?

.

Takvo je pisanje vrlo dobro prihvaćeno zbog stila (jer se u mojim djelima čitatelji i nasmiju i rasplaču, ma koliko teme bile bolne i teške…naprosto, život je takav, a ja ga opisujem onakvim kakav on jest, bez mistifikacije i mudrovanja, koristeći pri tome i rječnik koji odgovara takvoj stvarnosti). Naime, ne postoji ništa čemu se ljudski duh ne bi mogao nasmijati, često oporo, s ukusom gorčine, ali svejedno se nasmije. Makar između suza.

.

Nagrađeni ste i kao pjesnik te kao autor proznih te dramskih djela. Kroz koji žanr najbolje uspijevate opisati stremljenja suvremenog čovjeka?

.

Bez obzira pišem li pjesme, drame ili prozu, uvijek se bavim istim životnim pitanjima i istinama, neprestano motiviran nekim događanjima iz stvarnoga života, pa je utoliko teže reći u kojemu žanru najbolje uspijevam u tim nastojanjima. Primjerice, oni koji su skloni poeziji smatraju da se više može iščitati iz jedne pjesme nego iz cijelog romana. Drugi se opet priklanjaju dramama. Treći prozi. Kako god, čini mi se da bi se takva (pr)ocjena trebala ostaviti onima koji čitaju. Eventualno mogu reći da sam možda ipak najdalje otišao u proznim djelima, ako ni zbog čega drugog ono stoga što prozom zahvaćaš kud i kamo širi spektar raznih aspekata življenja suvremenog čovjeka.

.

Internet je važno sredstvo u Vašoj književnoj produkciji...

.

Najveći problem većine pisaca svodi se na pitanje: kako uopće doći do čitatelja? Kako svoje djelo učiniti dostupnim širom krugu potencijalnih čitatelja? Vrlo, vrlo teško. Primjerice ja, koji iza sebe nemam velikog izdavača, niti nekoga tko bi lobirao za moja djela po bilo kojem osnovu, nisam član nikakvih književnih udruženja koja bi mi pružila bilo kakvu podršku, nemam nikakvih veza po kulturnim institucijama ili novinama; jednom riječju, nemam ništa od svega onog što je nužno da bi šira javnost uopće saznala za postojanje neke knjige (govorim o stanju u ovoj zemlji, s tim da mi je pozicija u inozemstvu bitno povoljnija). O cijenama eventualnog reklamiranja knjiga bolje i ne govoriti… I što ti onda preostaje? Samo internet. Zato bih rekao da je on ne samo vrlo važno, nego i presudno sredstvo u mojoj književnoj produkciji. Bez njega ne bih ni postojao kao književnik. Dakle, svoj uspjeh (kakav god on bio) dugujem isključivo internetu.

.

I na kraju, pitanje o početku Vaše književne karijere. Kada ste osjetili potrebu za pisanjem?

.

Ovo će zvučati kao klišej, ali moji prvi počeci pisanja sežu u rano djetinjstvo (pjesme, kratke priče...). Prije dvadesetak i više godina napisao sam svoj prvi roman, Na pola puta do neba . Potom je, kako to obično biva, život krenuo nekim drugim tokovima i, stjecajem okolnosti, pisanje je palo u drugi, treći ili tko zna koji plan. Onda je stigao rat koji je puno toga prelomio u meni. Nedugo nakon rata doživio sam neke osobne životne kalvarije, pa čovjek, silom prilika, počne tražiti izlaz iz apsurda zvanog «svakodnevnica na Balkanu». Tragati za opjevanim svjetlom, izlazom na kraju tog mračnog i turbulentnog tunela. Te su me dvije okolnosti vratile pisanju. To je bilo više kao terapija, da zadržim mentalnu ravnotežu. Bez namjere da to uopće objavljujem. Međutim, onda je napisano pročitao uži krug prijatelja koji su me nagovarali da to objavim… i eto, tako je to nekako opet krenulo. Iskreno, nisam ni sanjao da ću sve ovo napisati, a još manje da će me izdavati i nagrađivati u inozemstvu. Život te ponekad (doduše, vrlo rijetko) zna i ugodno iznenaditi. Kažu da kad sudbina zatvori vrata, otvori prozor… Pisanje je moj životni prozor. Ima dana kad se kroz njega vidi horizont, preliven prelijepim, obećavajućim bojama, a opet, ima dana kad se spuste magle i ne vidi se ništa… No, bez obzira na vidljivost, prozor je tu. A vjerujte mi, to je često jedini suvisao razlog čekanja sutrašnjeg dana. Postojanje tog prozora. Na vrata sam ionako već zaboravio. Odavno.

.

.


webmaster
www.pakom.hr