Dražan Gunjača KAD ME NE BUDE VIŠE

BILJEŠKA UREDNIKA

home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
guestbook
E-mail

Kada me ne bude više
- on-line pjesme
- uvod

- bilješka urednika
- recenzije

izdanja:
- Balkanski Rastanci
- Ljubav kao kazna
- Kada me ne bude više
- Balkanski rulet
- Na pola puta do neba
- U sjeni razuma
- Laku noć,prijatelji
- Snovi nemaju cijenu
- Svi su ljudi braca
- Balkanski akvarel


 


Nakon iznimno uspješnog pripovjedackog debuta (upravo je objavljeno drugo izdanje romana "Balkanski rastanci", nagradenog na medunarodnom književnom natjecaju Premio Satyagraha), Dražan Gunjaca odlucio se i na svoj pjesnicki prvijenac, zbirku "Kad me ne bude više", koju se u nekom smislu može smatrati i izdankom samog romana, i to ne samo zato jer je pjesma po kojoj je zbirka naslovljena važan konstitutivni element romana, vec i stoga što se u svojim pjesmama Gunjaca, na drugaciji nacin, bavi istim životnim istinama i pitanjima.
Sama po sebi namece mi se misao kako je autor ovom svojom drugom knjigom zapoceo meta-teorijsko promišljanje postmodernistickih postulata "otvorenosti djela", intertekstualnosti i autocitatnosti, koje ce, vjerujem, biti dokraja zaokruženo, izlaskom iz tiska preostalih dvaju dijelova trilogije koje su "Balkanski rastanci" središnji dio. Radi se o znacajnom i znakovitom kvalitativnom pomaku u Gunjacinom poimanju sebe kao autora buduci da je ocit prelazak s "pisanja za sebe" na "pisanje za publiku", prelaska njegova pisma iz sfere intime i privatnosti u sferu javnosti. Shodno tome, ne glede na dosege zbirke - koji, kao uvijek, ovise o njezinoj recepciji u citalackoj publici, ona u evoluciji Gunjacinog književnog stvaralaštva ima iznimno važnu ulogu.
A sada konkretnije o zbirci. Premda ih je autor podijelio u dva ciklusa, pjesme sadržane u zbirci sadržajno su i stilski ujednacene i cine jedan mikro-kozmos u kojemu je nepatvorenost bica u stalnom srazu s prozaicnim okružjem u kojemu bice biva. Radi se o dinamicnom bipolarnom odnosu koje se u Gunjacinu stihovanju ocituje u odmaku od klasicne poetske nominalizacije i priklanjanju predikativnoj funkciji glagola. Ta "glagoljivost" omogucava pjesniku uporabu retorickih obrazaca i oblika zasnovanih na (cesto forickoj) reiteraciji subfrasticnih i transfrasticnih elemenata koji svoj model nalaze u puckim, usmenim književnim formama. Posljedica toga jest i repetitivnost ritmickih obrazaca koja smanjuje mogucnost interpretacije, interpretativnog (subjektivnog) citanja, a naginje objektivnosti deklamiranja. Pjesme u kojima dolazi do prekida tih obrazaca predstavljaju neku vrstu intelektualno-emotivne stanke, cime Gunjaca postiže retoricku sinusoidalnost zbirke koja na razini izricaja implicira tematiziranu bipolarnost. U svrhu stalnog ekvilibriranja izmedu nepatvorenog pathosa i prozaicnosti, autor znalacki bira leksik, a taj je odabir vrlo cesto toliko autoironijski da u citatelja izaziva dvojbu je li takav "low-profile", gotovo razgovorni jezicni registar namjeran ili nenamjeran. Rijec je o vrlo zanimljivoj laickoj komponenti autorova stihotvorstva: kao da Gunjaca citatelju pokušava objasniti kako je jedina ozbiljna stvar koju kao pjesnik može uciniti ta da ne shvati sebe i svoje stvaralaštvo odvec ozbiljno.
No, nije li možda upravo ta prividna demifistifikacija vlastitog stvaralaštva njegova najveca moguca mistifikacija?


Prof.mr. Srda Orbanic

webmaster
www.pakom.hr