Dražan Gunjača BALKANSKI RASTANCI

ON LINE DIO ROMANA

home
Biografija
Intervjui
Narudžbenica
Sponzori
Links
guestbook
E-mail

Balkanski Rastanci
- roman on-line NOVO!!!
- bilješka urednika
- recenzije
- čitatelji o romanu
- iz romana

I. GLAVA

Sumorna, dosadna jesenja kiša uporno je zalijevala te 1991.g. oronule krovove starog dijela grada Pule, dok sam ja bezlicno gledao kroz prozor svog stana u potkrovlju, pokušavajuci u prvom mraku uociti nešto što bi me trglo iz letargije, što bi mi dalo nekakav smisao te veceri. Uzalud! Ako ikada covjek ima privid da vrijeme stoji, onda je to takvih jesenskih kišnih veceri, a pogotovu ako ih provodi sam, što je sada bio slucaj sa mnom. Televiziju sam iskljucio pokušavajuci tako ne vrijedati ono malo zdravog razuma što mi je ostalo nakon svih ovih godina, a narocito nakon svih dogadanja zadnjih mjeseci. Uostalom, kako uopce normalan covjek može, primjerice, gledati neku stranu humoristicnu seriju, koje se i nadalje uredno izmjenjuju sa reportažama sa bojišta, seriju sa likovima i radnjama koje ovog trenutka nemaju nijedne dodirne tocke s zbivanjima koja su se nadvila nad ove balkanske prostore, gdje se govori samo o ratu, mržnji, boli, stradanju i svemu drugom što ide uz takva, ovim prostorima svojstvena, društvena zbivanja. Uostalom, kako se koncentrirati na radnju iz takvih serija, kada se upravo u trenutku kada je najsmješnije (barem bi se tako dalo zakljuciti iz dosnimljenog smijeha gomile koja kao prati dogadanja iz serije), pojavi natpis na ekranu koji otprilike kaže da je oglašena zracna ili opca opasnost za Karlovac, Gospic (ispricavam se, za Gospic se to daje samo jednom dnevno, jer tamo uglavnom i ne prestaje) i druge gradove u ovoj najljepšoj zemlji na svijetu, koja je trenutno u ratu.
Doduše, u ovoj zemlji iz bajke još nije objavljeno ratno stanje (ako se ikada i objavi), ali to nije prepreka za svakodnevno razaranje svega i ubijanje svih kojih se "osloboditelji" docepaju. Na srecu, Pula je iz tko zna kojeg razloga do sada prošla bez razaranja (vjerojatno zahvaljujuci samo Božjoj providnosti, a što se tice ljudskih zasluga za to, vjerojatno ce se nakon ovog neobjavljenog rata oglasiti dovoljan broj spasilaca grada od tog zla, jer da nije bilo njih, naravno, ne bi bilo ni nas, odnosno grada…). Nema veze, neka ga samo ostave, neka ga ne razore, a tko ce kome jednog dana dijeliti lente za zaslužne, kome ce to išta znaciti tada?! Valjda nece!

Stavim na gramofon neku staru plocu Pink Floyda i natocim konjak. Francuski, jeftiniju varijantu "Napoleona". Barem dobro izgleda, a ionako ga ne pijem cistog, pa o ukusu nisam mjerodavan suditi. Idealna noc za malo promišljanja o prošlosti, a naravno, uz to nužno ide nekakav alkohol, jer tko još na Balkanu može potpuno trijezan razmišljati o vlastitoj prošlosti ili, ne daj Bože, o smislenosti buducnosti. Doduše, vec sam godinama prestao piti, tako da sad prvu cašicu doživljavam kao nekada petu, šestu ili tko bi uopce znao koju. Ovisno o prilici. A i pice sam promijenio, ako se uopce može reci da više pijem, buduci da nekoliko poluprigodnicarskih cašica koje popijem tu i tamo, definitivno predstavlja uvredu za vecinu punoljetnih muškaraca rodenih negdje na Balkanu. Eh, da, nekada sam pio votku, i to, moglo bi se reci, u najmanju ruku, u poprilicnim kolicinama. Sada to cijenjeno pice ne mogu vidjeti, kao što niti ne mogu shvatiti kako sam ga uopce mogao piti i još uz to u ne baš zanemaravim kolicinama. No, to je vec samo dio problema koji se kolokvijalno može staviti pod radni naslov: kako razumjeti vlastitu prošlost u dijelu u kojem vam je sada neprihvatljiva iz tko zna kojih razloga. Nikako, jer je problem u sadašnjim razlozima, a ne u samoj prošlosti. Pa kako onda tek tudu!

E, da! Cim padnem u ovakva stanja, pocnem se zabavljati s jalovom životnom filozofijom vlastite svakodnevice koja je besplodna otprilike koliko i vecina mojih veza sa ženama. Žene! Prvi put se i njih sjetih ove veceri. S njima mi dobro krene, ali još brže završi. No, o tome više drugom prilikom. Žene su u ratnim okolnostima ipak u drugom planu, zar ne?! Nije svako zlo za zlo (hajde, odoli da ne budeš muški šovinista kad vec imaš rat kao opravdanje, pa makar i neobjavljen).
Muškarci! Prijatelji! Prva linija obrane! Bože moj, gdje li su svi ti raznorazni likovi sada? Dragi, divni, požrtvovni, pokvareni, licemjerni… prodefiliralo ih je svakakvih u svim tim godinama koje sam proveo u uniformi Jugoslavenske ratne mornarice, a i nakon prošlogodišnjeg napuštanja JRM, kada sam napokon postao "civil".
Neki su mrtvi, zapravo više njih, ali oni su to riješili prije rata, bez spomenica. S Tonijem sam proveo ranu mladost i brojne neprospavane noci. Jednu od takvih noci je prespavao; previše droge za umorno tijelo, oproštajno pismo koje uredno citam jednom godišnje, na godišnjicu njegove smrti, naravo, kada se uredno napijem, isplacem u cetiri zida, bez svjedoka i iz pocetka. Kako godine prolaze, tog dana sve više placem, a sve manje mislim na Tonija. Jedina konstanta je prigodno opijanje.
Aca, zapravo Aleksandar, moj kum, tocnije ja njegov vjencani kum, podoficir je u JRM ili kako se vec danas zove ta mornarica. Veliko srce, kao njegova rodna Vojvodina, jedina poznata mi osoba koja sve zlo ovog svijeta prihvaca s budistickom nonšalacijom jer, kako on kaže, jebi ga, moralo se desiti, što ceš, idemo dalje. Pa i ono kumstvo nije baš za hvaljenje, razveo se brže nego se vjencao, ali ostasmo kumovi. Uostalom, prema njegovom mišljenju ja sam njegov, a ne njen kum, pa je utoliko cinjenica razvoda bila bez znacaja za daljnji procvat našeg kumstva. Njega danima, mjesecima ne cujem, zatvoren je u krugu kasarne i ne dopuštaju im izlazak iz nje do odlaska brodova za Crnu Goru. Niti telefonirati. Ništa!
Boris, mješanac iz braka Srbina i Hrvatice, roden je u Beogradu, neopredijeljen, ne pripada više nikamo. Tek je tri godine u Puli, po ugovoru na odredeno vrijeme (to su u sada vec bivšoj vojsci uveli pred sam raspad zemlje, kao pokušaj njenog reorganiziranja, moderniziranja, iako se zapravo sve svodilo na to da više naprosto nisu imali dovoljno kandidata za vojne škole, pa time ni kasnije doživotne vojnike; nije bilo više dovoljno ludih ili prisiljenih na vojno školovanje odnosno na doživotno vojno manekenstvo). Roditelji razvedeni, on prepušten ulici i nalazi spas u vojsci. Barem privremeno. Ništa originalno, ali ucinkovito, kako bi to rekao naš novi predsjednik Franjica. I naravno da se takvi uvijek zalijepe za mene. Iz najrazlicitijih pobuda, dakako!
Dino negdje u Sloveniji predaje sociologiju. Zamijenio je uniformu za katedru. Nisam siguran da mu je izbor baš perfektan, ali tko ce razumjeti Slovence. Preblizu su austrijske granice, tako da tu široka slavenska duša trpi na uštrb germanskih utjecaja. Ali opet, kada se sjetim ženskih pripadnika te nacije, nekako mi se cini da one drže ravnotežu s nama ostalima, pa su u prosjeku ipak prihvatljivi. Barem oni koje sam ja poznavao.
Zvrrrrr! Telefon! Tko izmisli tu prokletu spravu koja se nakon što navršiš tridesetu uredno javlja onda kada ti je najmanje potrebna. Morat cu nabaviti nekakav tiši telefon, ovaj koji imam mogao bi, zlu ne trebalo, poslužiti kao sirena za uzbunu kvarta u kojem živim. Druga je stvar što u ovom dijelu starog grada ne možeš više uzbuditi ni štakore, kada ih slucajno nagaziš na stepenicama u ranim jutarnjim satima, kada vecina njegovih cijenjenih stanara pokušava pogoditi svoja ulazna vrata.
- Da! - jedva izustim na telefon.
- Ovde Sima. Robi, jesi ti?
- Koji Sima!
- Sima, bre, iz obaveštajne, koji ti je kurac, šta me ne prepoznaješ?
- A, ti si. Pa de si, Simke, jesi živ?
- Ne zajebaji. Slušaj, moram ti nešto vrlo ozbiljno reci. Kao prijatelju. Jesmo prijatelji još ili si i ti prešao na drugu stranu?
- Jebi ga, Simke, koja ti je prava strana?
- Daj, Robi, ti si normalan covek. Malo lud, ali pošten covek i bilo bi mi žao da nastradaš. Zato te zovem. Ovi moji nešto petljaju, nešto im gadno ideš na jetru jer da ti sreduješ papire za ove tvoje Hrvate što beže iz armije, pišeš nekakve zahteve, nagovaraš ih i tako to. Dobro, jebi ga, to si još letos radio i to znamo, ali sad pred odlazak nešto sviraju, valjda te videli na televiziji, na nekoj svecanosti, gde da se svirala hrvatska himna, ti se ukocio tamo i šta ti ja znam šta još ne. Uglavnom, šta god da bilo, rekoh sebi da ti javim da se paziš ovih dana. Jebi ga, popili smo more toga zajedno, pa ne bi bilo u redu da ti to ne kažem.
- E, Simke, Simke! Jebi ga, što da ti kažem. Hvala! Ovim svojim idiotima reci da smo skupa obucavani, na istim poligonima, pa ako hoce doci, neka samo izvole. Znaš kako kod mene u Dalmaciji kažu - nitko te ne može ubiti dva puta! Znaš da sam društven tip, stoga nemam namjeru sam na nebo putovati, pa neka samo dodu. Ma tko ih jebe, nego kako si ti?
- Nikako! Žena i deca otišli u pizdu materinu, brodom u Crnu Goru, sa svim nameštajem, nemam pojma gde su. Ako prežive, a žena hoce sigurno, onda ce nekako do Požarevca, do mojih, pa posle šta bude. A da, ostao sam vec bez nameštaja. Znaš onog konjinu od Mirka s pomocnih brodova. Znaš, naravno. E vidiš, on ti je plovio tim istim brodom i negde oko otoka Visa, taman nasred Jadrana, dobio slom živaca i pre nego su ga spakovali, pobaco pola nameštaja u more. Tek kod Visa shvatio da zauvek napušta Hrvatsku i puko covek. Naravno, podrazumeva se da je u toj polovici bacenog nameštaja bio i moj. A i neka je. Ne razumem puno toga što se danas dešava. U stvari, ne razumem ništa, ali njega razumem.
- A ti! Što ceš ti?
- Pa ja ti se gledam uvaliti negde u nekakvu papirologiju, znaš ono, postati nekakav cato, da nekako zaobidem ovaj usrani rat, pa ako uspem, dobro. Ako ne, jebi ga. Nisam uspeo.
- Pa odakle sada zoveš? Nisi valjda u komandi!
- Jesi lud! Iz stana prijatelja koji je vec otputovao za Srbiju, a meni ostavio kljuc. Ne znam koji ce mi kurac, ali ajde. U svoj stan ne smem, a i tko zna tko je sada u njemu. Znaš, mi obaveštajci još nekako kidnemo van na koji sat. Sad su nam došli specijalci iz Niša, da nas kao cuvaju od ustaša i ne puštaju više nikog. Ludi bre, jebo te bog. Ubiju te ko zeca. Pa kad te ukokaju, proglasu te dezerterom. Stavu u kovceg, pošalju u Srbiju i pokopaju sa svim pocastima. I sad ti to razumi. Lud narod.
- Simke, hvala još jednom i briši natrag. Nemoj da te još nosim na savjesti.
- Ej, samo da te još nešto pitam. Šta to bi s tom himnom kada si bio na televiziji!
- Ništa. Organiziramo casnicki zbor.
- Koga!
- Casnicki zbor.
- Šta ti je to?
- Pa to ti je nešto kao nekadašnji Savez boraca narododnooslobodilackog rata, ne znam ni ja sam tocno. Udruženje casnika. Oficira. Iz svih bivših hrvatskih vojski, od domobrana, ustaša, partizana, francuskih legionara pa do nas iz JNA. Ima ih od svukud. Prosjek starosti šezdeset godina, bez bosonogog djetinjstva. Kad smo kod prosjeka, možeš se i ti prikljuciti ako hoceš.
- Ja? Kako ja!
- Pa lijepo. Kažeš da te boli izvjesna stvar za Jugoslaviju, da si se oduvijek u sebi osjecao Hrvatom, ali da si to tek sad spoznao. Malo kasno, ali jebi ga, bolje ikad nego nikad. Ili možeš ostati Srbin ako si baš zapeo, ali onda da Hrvatsku osjecaš kao svoju domovinu, jer u Srbiji nemaš nikog osim žene, djece i ostatka obitelji koji su ionako digli ruke od tebe, što je u najmanju ruku bilo ocekivano od njih. Samo da nisi Jugoslaven, to malo neopredjeljujuce djeluje za ova vremena. A neopredijeljenost na Balkanu je uvijek visok faktor rizika. I naravno, da ceš, ako treba, život žrtvovati za…
- Kurac cu žrtvovati za ikoga!
- Pa covjece Božji, urazumi se! Danas ne možeš biti ni Srbin ni Hrvat, ako nisi spreman barem život žrtvovati, pa ti je onda svejedno. A ionako ceš, akobogda, izgubiti tu ludu glavu negdje, pa barem ne moraš ici daleko. Manji trošak.
- Znaš šta! Kad malo bolje razmislim, vi Hrvati ste stvarno ludi. Vi Dalmatinci pogotovo. Ti pa posebno.
- Tko mi kaže. Pripadnik najrazumnijeg naroda na planeti i šire. Uglavnom, što se televizije tice, nisam ni znao da snimaju dok se nisam navecer ukazao na drugom dnevniku. Boga mi, noge mi se odsjekle od hrabrosti kada sam se prepoznao, onako ukocena. Znao sam ja da ce se ovi tvoji odmah nakon toga zainteresirati za moje zdravlje pa stoga vec danima spavam s pištoljem ispod jastuka.
- Dobar nacin da zapocneš oslobodilacki rat. A šta ruku držite na srcu dok vam himna svira?
- Nemam pojma, kao što ni danas ne znam cemu su služila pola sranja koje sam radio u onoj armiji.
- I to je tacno. Cuj, stari, a šta da ti kažem. Drži se, beži šta dalje od ratišta. Nemoj da ti uvale neki jebeni cin, gotov si. Ne gine ti fronta. Obucen si za svaki kurac, pa znaš da si najebo. Ej, pa da! Cuješ, pokidat cu ti tvoj personalni karton u komandi, a od ovih tvojih što nešto znaju o tebi, spašavaj se kako znaš i umeš. Konacno, ti si civil vec duže vreme, pa ce te valjda ostaviti na miru. Stari, drži se. Mogao bih s tobom pricati satima, ali moram ici. Ne znam, nekako mi se nakon ovog razgovora cini sve nekako lakšim. Barem se nešto promenilo nije. Ti si uvek isti. Ma znaš šta, ko ga jebe, bilo je lepo dok je trajalo. Odlazim ovih dana, pa ako se više ne cujemo, nastavit cemo razgovor u nekom drugom životu.
- Bez brige, stari. Nama rodenim na Balkanu zagarantiran je drugi život, jer se prvi ne racuna. Otpisan unaprijed. Cuvaj se!
- Ej, ej! Kada spomene Balkan, cujem da ovi tvoji na vlasti tvrde da Hrvatska nije na Balkanu. Pa gde je onda, bogati?
- E, moj Simke, tvoj problem je dvostruke prirode. S jedne strane si obavještajac, koji po prirodi posla koji obavlja to ne smije shvatiti, a s druge strane si Srbin, koji po prirodi stvari to ne može shvatiti. To ti je fina razlika izmedju politickih i zemljopisnih pojmova, što ceš ti možda shvatiti tek u onom drugom životu. Samo me nemoj slucajno pitati da li sam ja shvatio.
- Ha, ha! Necu te pitati, a nisam siguran da cu to shvatiti u ijednom životu. Je li Robi, veruješ li ti u Boga? Mislim, ono s drugim životom i tako to.
- Daj, covjece, opusti se i briši natrag u kasarnu. Koja si ti sramota za cjelokupni komunisticki pokret. Pokojni Jozo, da te cuje, okretao bi se u grobu na Dedinju. A gdje nestadoše ideali i ostalo!
- Jebeš ideale, vidiš u šta su nas uvalili. Tko još na Balkanu može ostvariti ikakav ideal! Na ovim prostorima to može trajati samo od danas do sutra, ali za doveka, jok braco! Nekad to od danas do sutra izgura i do cetrdeset godina, ali na kraju uvek sve ode u pizdu materinu. Nego, veruješ li ti u Boga ili ne? Ozbiljno te pitam!
- Stari moj, ocito si vec i ti shvatio, iako si i obavještajac i Srbin, da u ratu nema nevjernika.
- To sam i mislio. Sada stvarno moram brisati. Zbogom, stari moj.
- Zbogom!
Veza se prekinula. Spustio sam slušalicu na telefon i tupo se zagledao u nju. Ode još jedan iz života. Dostojanstveno, barem prema meni. Prema drugima? Tko sam ja da sudim o drugima. I što rece, da se nisam promijenio. Bože moj! Nije ni svjestan koliko smo se svi promijenili ili se sve oko nas promijenilo. Kako uopce ostati isti kada se sve oko tebe promijeni. Možeš prema okolini, nastaviš glumiti "sebe", kao što si to uostalom radio i sve vrijeme prije toga, samo prilagodiš grimase i rjecnik novim okolnostima, malo prefarbaš fasadu u skladu s novim vjetrovima koji pušu i to je to. Uvijek isti! Kako isti?! Kakav sam uopce bio prije, a kakav sam sada! Nevjerojatno je kako se malo poznajemo, kako godine i godine provedemo s nekim a da stvarno o njemu ne znamo ništa.
Na tren mi se opet cini da se ljudi uopce ne mijenjaju, da sve ono što nas sutra zatekne kod njih, što nas iznenadi, što nismo ocekivali, shvatimo tako kao da vec odavno postoji u njima, samo tko zna iz kojeg razloga to do tada nismo vidjeli. Nisu to pokazivali, nismo znali prepoznati, nije nas interesiralo, svejedno. Kako god okreneš, na kraju ispadne da ni o kome ništa ne znamo. Pocev od sebe pa nadalje.
Ako to još stavimo u kontekst prostora na kojima živimo, onda je doista teško reci da li to uopce okrstiti kao promjenu covjeka ili pak kao puko prilagodavanje okolnostima u kojima se on zatekne, najcešce neovisno o vlastitoj volji, u kojima se svatko snalazi kako zna i umije, gdje nema unaprijed zadanih pravila ponašanja, gdje je jedini cilj preživjeti do sutra. A sutra se probudimo (ako se probudimo) tamo gdje smo i bili, sa svim tim silnim objektivnim društvenim okolnostima koje direktno odlucuju o našoj sudbini, na koje, naravno, ne možemo ni na koji nacin utjecati. Ili cemo se prilagoditi ili necemo. Cini mi se da je najprilogodljivija živa vrsta na Balkanu upravo covjek, pod uvjetom da se rodio i odrastao na njemu. Drugi pripadnici ljudske vrste niti su ikada niti ce se ikada prilagoditi Balkanu, a niti ce shvatiti njegove ljude, ma odakle dolazili. Ne mogu oni shvatiti snagu naših brojnih povijesnih istina, još brojnijih živucih mitova i aktualnih zabluda koje više nitko i ne broji, koje se medusobno tako cvrsto ispreplicu da je teško postaviti granicu izmedju njih. Tocnije, nemoguce. Mi smo rodeni s njima, mi ih živimo (htjeli ili ne), pa nam se jedan dan cini da je od postanka svijeta tu sve jasno, drugi dan se desi nešto što ne bismo ni u primisli nikad pomislili da se može desiti, pa cijeli ciklus promišljanja iz pocetka. A i kako to razumjeti kada jedan dio života živiš jednu istinu, drugi dio života drugi mit, treci dio života trecu zabludu i tako život i prode. S jednom se himnom radaš, s drugom živiš a sam Bog zna s kojom ceš umrijeti. I sada ti od svih ovih silnih medunarodnih nadobudnih genijalaca koji ovih dana kruže Balkanom i uce nas da nije baš demokratski preklati prvog susjeda (nismo mi krivi što su drugi daleko i nece ratovati s nama), nadi jednog koji to može shvatiti. Malo morgen, što kaže Miki. Ne možeš na cijelom Balkanu naci dvojicu domorodaca a da o svim tim stvarima imaju barem približno isto stajalište. Nema veze kojem narodu pripadaju. A kada vec nemaju, rat je samo drugi nacin vodenja politike, zar ne!
Jebi ga, zastranio sam. Kako stvari stoje, mogao bih se nocas, za promjenu, stvarno napiti, slušati stare ploce i sjecati se vremena kada o svemu ovome nisam uopce razbijao glavu. Kada sam razmišljao o stvarima o kojima razmišlja i ostatak svijeta koji nije u ratu, o ženama, ljubavima, provodima, druženjima, prijateljstvima za koja se cinilo da su vjecna kao i mladost u kojima su nastajala.
Vec je prošla ponoc kada sam ustanovio da sam popio skoro polovicu "Napoleona" i da me je dobro uhvatilo. Kada sam poceo stavljati domace ploce, znao sam da dolazi kriza. Njih ne slušam u, recimo, "normalnom" stanju. A kad ih slušam, krenem s Oliverom, zatim raznoraznim drugim dalmatinskim trubadurima, a nakon nekoliko sati završim s narodnim pjesmama. Slušam na slušalice, naravno, jer danas nikad ne znaš kada ce neki prosvijetljeni genijalac pogrešne provenijencije proci blizu stana, cuti glazbu i zapucati. Jebeš glazbu s popratnim eksplozivnim efektima u neposrednoj blizini.
Skinem slušalicu da promijenim plocu, kada se oglasi ulazno zvono. Tko zna od kada zvoni, pomislim, jer dok sam imao slušalice na ušima, mogli su bombardirati pola Pule, ja ne bih ništa cuo, s obzirom na glasnocu glazbe. Krrrr! Moram ovom prilikom napomenuti da moje ulazno zvono ima izrazito iritantan ton, koji je nastao uslijed njegova mutiranja iz normalnog zvuka u ovako krkljanje, a koje je opet posljedica mojih svojedobnih ne baš pretjerano svjesnih aktivnosti. Barem koliko se sjecam. Naime, prije više godina sam ga u nastupu strasti jednim slucajnim udarcem rastavio u komade; sutradan sam ga, kad su strast i mamurluk prošli, pokušao sastaviti od dijelova koje sam skupljao diljem stana. Od tada, godinama tako polovicno sastavljen, pokušava zvoniti (ako se taj zvuk može oznaciti tim glagolom), svaki put dajuci do znanja da je na umoru i da mu je to jedan od posljednjih pokušaja da mi kaže kako nije kriv za onaj nesretni udarac, a još manje za sve ono drugo što je njemu prethodilo. Iz nekog ga neobjašnjivog razloga i dalje slušam, iako sam odavno kupio novo zvono koje ceka da ga montiram. Ne mogu. Sve cekam da ovaj sam premine, u miru Božjem, valjda da me savjest manje pece. Ali nece. Znam da nece.
Brzo krenem u sobu po pištolj, repetiram ga i krenem prema vratima. Stanem sa strane i upitam tko je.
- Kum Aca, jebote, otvaraj više! Zvonim pola sata. Jesi gluv!
- Aco, jesi to ti?
- Ne, moj deda pokojni. Otvaraj ta vrata vec jednom.
Milijun misli proleti mi u trenu glavom u kojoj mi je ionako vec solidno zvonilo od pica i preglasne glazbe (kad vec stavim slušalice, onda odvrnem "do daske"). Otkud Aca sada na vratima, u ovim ponocnim satima. Da ga nisu stisnuli, da nisu ovi drugi s njim, da mi nešto ne pakiraju, da ga pitam je li sam… Jebi ga, kako Acu mogu pitati je li sam! Je li me došao… Ako njemu ne mogu vjerovati, onda kome mogu. A opet, kud baš sada, a mjesecima ga nisam cuo?! Ma, tko ga jebe, ako vec trebam izgubiti glavu, onda neka to bude onako pjesnicki, od kuma s kojim sam skupa proveo pola života. Stvarno sam prolupao. Otkljucam jednu od dviju brava na vratima, onu staru, pa prijedem na drugu, sigurnosnu, koju sam ugradio prije nekoliko mjeseci, na nagovor nekih prijatelja. Ta druga je toliko komplicirana da bih je uvijek uspio otkljucati tek iz treceg, cetvrtog pokušaja i vec sam nekoliko puta, uglavnom u ranim jutarnjim satima, rastrojen iz razumljivih razloga za to doba, potezao pištolj da je demontiram. Još nisam, ali hvala Bogu, ima vremena, riješit cu se ja nje. Napokon uspijem i nju otkljucati i otvorim vrata.
Pred vratima su stajali Aca i Boris, oba poprilicno pokisli od kiše, gledaju u mene kao ... Ne znam kako to opisati, a da to doista ne ispadne gadljivo pateticno. Treba pripomenuti da Acu i oveceg lickog medvjeda, u mraku, na desetak metara udaljenosti, teško možeš razlikovati. Valjda zbog lickog podrijetla njegovih roditelja koji su se poslije drugog svjetskog rata preselili u Vojvodinu. Aca je naprosto proletio kroz vrata, pao u moje narucje, stiskao (ovdje je od znacaja ona usporedba s medvjedom) i tresao me rukom po ledima. Boris je stajao sa strane i cekao. On je manji, njega cu lakše preživjeti, pomislim, samo da se ovog mamuta nekako riješim. Onda sam isti ceremonijal ponovio s Borisom.
- Pa gde si kume, bog te jebo! - zagrmi Aca sa svojim baritonom.
- Tu sam, covjece, gdje i uvijek. Gdje si ti? Mjesecima pokušavam doci do tebe. Jesi uopce živ?
- Živ, jebi ga, nego šta. Ne možeš se kuma tek tako rešiti. Šta ti je ovo na vratima, života ti? - upita on, gledajuci zacudeno krakove one druge, "sigurnosne" brave, koji su se protezali duž cijelih vrata. - Jebote, napravio si tvrdavu od stana. Ha, ha, ha! Ovo ti je dobro. Ako tko i dode da te kokne, dok ti otkljucaš sve ovo, odustat ce. Tko ima živaca cekati da ti sve ovo pootkljucaš. Koja ti je budala ovo uvalila!
- Vidim da ti sve ono pice ipak nije uspjelo potpuno razoriti moc zapažanja - nasmijem se ja na njegovu opasku o bravi.
- A kad smo vec kod pica, šta imaš da ponudiš kumu? - upita on. - Suh sam ko barut, a znaš da u takvom stanju nisam baš svoj na svome.
- Napoleon, na stolu.
- Opa bato, francuzišemo se. To dobro zvuci.
Aca ode do kuhinje, uzme dvije caše, za njega i Borisa, i vrati se za stol. Skrivecki sklonim pištolj u ladicu komode koja se nalazila pored vrata, da ga oni ne vide, i krenem prema stolu. Boris je još uvijek stajao sa strane i šutio. Bio je neprirodno blijed i cinilo se kao da ce svaki cas zaplakati.
- Što ti je, što si se ukocio - upitam ga.
- Ništa - izusti on.
- Jebi ga, skoro su nas koknuli dok smo bežali preko zida kasarne - javi se Aca. - Oni ludi specijalci. Mali se skoro upišo u gace od straha.
- Ja se upišo! - prosikce Boris i konacno i on sjedne za stol za kojim je Aca vec skinuo jednu cašicu. - Ti si zavijao na zidu ko ranjena zver, a ne ja. Jebo te, culi bi te do Arene, koliko si se drao, a ne da nece one budale na kapiji, stotinjak metara dalje.
- Pa naravno idiote, kad su mi jaja zapela na bodljikavoj žici na zidu, a ti me s druge strane zida povlaciš za nogu ko sumanut - odvrati Aca. - Zamisli, kume, srpske tragedije. Ja visim na žici, levo jaje napola probušeno, braca Srbi pucaju po meni, sve to da vidim kuma Hrvata, a ova jugoslavenska budala vuce za nogu i nateže li, nateže. I vice da sidem dole, kao da je meni životna želja da ostanem na ogradi do kraja života. A kako da sidem dok se ne otkacim od žice. A kako da se otkacim kad ova budala vuce dole i ne pušta. I kako on povuce dole, tako ja onako iz dna duše riknem, od boli naravno, jebem ovom kretenu majku i ostatak rodbine, što je valjda ljudski u takvoj situaciji, vicem da pusti nogu, ali jok, ne jebe on. Vuce ko konj.
- Pa kako završi ta srpska tragedija, bogati - upitam ja.
- Lepo - odgovori Aca. - Pukle hlace, izrezao pola noge, krvi do palaca, a jaje još nisam pogledao. Valjda je nešto ostalo i od njega. Od kasarne do ovde hodam zaobilazeci ga u širokom krugu.
- Skoro glavu izgubismo zbog tvojih tridesetak kila viška - poluzlobno dobaci Boris koji je i sam vec popio prvu cašicu i tocio drugu. - A što se hodanja tice, zahvaljujuci tvojoj urodenoj eleganciji baš se i nije primetila neka narocita razlika.
- Ti da šutiš. Tebe mi je svih ovih meseci ionako pun kurac - progunda Aca.
- Dobro, daj da vidim što si sve ostavio na žici, a što donio sa sobom - rekoh ja Aci.
Aca se podigne i pokaže noge. Doista je lijeva nogavica bila rastrgana, a tragovi krvi su se vidjeli na sve strane po hlacama. Ja sam u prvi mah pomislio da se zapravo radi o šali, u najmanju ruku da je sve to malo napuhao, za ovu prigodu, da me malo oraspoloži, kako je to on i inace uvijek radio, jer je sve u životu primao s dozom zdravog humora, uvijek na takav nacin ublažavajuci stvarnost, cineci je nekako prihvatljivijom i sebi i drugima. Njegova životna deviza je bila da nikada nije tako loše da ne može biti gore, pa kad je vec tako, "jebi ga, treba odživeti ovo što imamo". Zato su ga svi nekako i prihvacali, pa i ja, od prvih dana daleke 1974.g. kada smo se prvi put sreli u vojnoj školi u Splitu. Medutim, sudeci po krvavim tragovima, ovaj put se ipak dobro udesio.
- Daj, covjece, da ti stavimo alkohol na to, da ti se ne inficiraju rane.
- Ma pusti to, došli smo da se pozdravimo, pa bežimo.
- Ne sviraj, života ti. Dodi ovamo. Imam nekakvu domacu rakiju pa stavi na mjesta gdje si se izrezao.
Odvucem Acu iz dnevne sobe (koja je ujedno bila i predsoblje) do kuhinje, gdje sam imao bocu nekakve domace rakije koju mi je netko pitaj boga kada dao. Aca skine hlace, otvori bocu, uspe rakiju u ruku i pljusne po rani na nozi. Ucinak je bio momentalan i razoran. Poceo je doslovno skakati po kuhinji, dok su mu suze tekle od bola.
- Jebo te bog! - urlikao je. - Otkud ti ovo. Pa s ovim ne bi mogao ni prozore prati bez zaštitnih rukavica, a ne leciti osakacene dezeretere. Nisi normalan. Znao sam da cu veceras izgubiti glavu, ali od rakije! Auuu! Što pece, majke joj ga spalim. Auuu!
- Šta je, junacino - dobaci Boris iz dnevne sobe. - Vec me tri dana nagovaraš da dodemo, kao jebeš metak, izvuci cemo se nekako, a sada tu zavijaš od malo rakije.
- Slušaj mali - odbrusi Aca - ako ne uvuceš tu bezobraznu jezicinu, izmasirat cu ti je s ovom rakijetinom, pa posle možeš služiti kao bacac plamena, što nam još može dobro doci pri povratku.
- Što se vracate? - upitam ja, iako mi je bilo odmah jasno da su pobjegli iz kasarne samo zbog mene, ovu noc, da me još jednom vide. - Što niste pobjegli potpuno, za stalno?
- Kurac za stalno - prostenja Aca, koji se još uvijek držao za mjesto medu nogama gdje je stavio najviše rakije. - Pobegli smo samo da se pozdravimo s tobom, pa šta košta da košta. Sutra isplovljavamo za Boku kotorsku. Došlo vreme, odosmo, jebi ga! Šta ceš, mora se.
- Pa kako se mislite vratiti u kasarnu? - upitam ja. - Sad kad ovi vaši vide da vas nema, napravit ce uzbunu i što cete onda?
- Ma kurac ce oni videti - odgovori Aca, pokušavajuci se nasmijati. Ocito je prvi ucinak rakije poceo popuštati. - Budale pucaju nocu na svaki šum. Više se ni miševi ne usude nocu šetati po krugu kasarne. Što god se mrdne, braca opale, pa sutra izveštaji kako su nas napale ustaše sa svih strana. Ma jebi ga, vojska ko vojska. Šta misliš da oni znaju da smo otišli. Taman posla.
- Pa je li tko pucao po vama - upitam ja radoznalo.
- Otkud znam - odgovori Aca glasom koji je sve više licio na njegov uobicajeni nonšalantni (vojvodanski, kako bi on rekao) nacin govora, s obzirom na to da se u meduvremenu povratio od prvog šoka koji je izazvala rakija. - Svi pucaju, uglavnom nocu, pa ti znaj tko ima prst na obaracu.
- Ma to ovi naši idioti jedu govna - dobaci Boris. - Svake noci pucaju i to samo zbog nas, da nas prestraše. Kao svuda su oko nas ustaše, samo cekaju da provirimo pa da nas prekolju i tako to. U stvari zastrašuju nekoliko nas koji smo još ostali da i mi ne pobegnemo. Ništa više.
- Svejedno si se usrao od kasarne do ovde - nasmija se Aca. - Covece, oci su mu bile ko lubenica. Samo je gledao oko sebe i pištao.
- Pa nije ti svejedno - odvrati pomalo uvrijedeno Boris. - Šta ja znam kakve sve budale sada hodaju okolo i šta im se vrti po glavi. Morali smo pobeci u uniformi, pa smo se u nekom šumarku tamo kod zida presvukli u civilke. Posle je bilo lakše.
- A kad smo sreli onu trojicu - upita Aca. - Dobro vece, momci, kako ide! I još glumiš istarski naglasak. Jebo te bog, ne znaš ni srpski ko covek a kamo istarski.
- Koja si ti budala - odbrusi Boris. - Šta sam im trebao reci? Da sam oficir JNA koji je s jednim istim takvim idiotom upravo pobego iz kasarne da se nadiše svežeg vazduha, je li! Vi iz Vojvodine ste stvarno sjebani, valjda od one silne ravnice i monotonije, odmah nakon rodenja padnete u nirvanu i ostatak života vam prode u veselju. Ma, jebeš tebe, nego Robi imaš tu Prljavo kazalište i Ružicu da je cujem?
- Eh, majke ti ga, tebi i Ružici. Neki dan se idiot napio, uzeo kasetu s tom pesmom, negde predvecer i raspalio. Možeš zamisliti usred kasarne kada je pocela pesma, kad je došo onaj dio "ružo, zadnja ružo hrvatska" ili tako nekako. Ovi se strcali, a Boris otefterio kasetofon, pijan ko letva i place ko kišna godina. Jedva budalu izvukoh. Morao sam im donositi njegov rodni list da vide da mu se majka zove Ruža, da place zbog nje, da je kao nacuo da se teško razbolela, inace ode u lepu picku materinu s Ružom zajedno. Zamisli da mu se stara stvarno tako ne zove! Ne bi ga Bog spasio. Još onako pijan poceo lupetati nešto o tebi, o prijateljstvu, o bratstvu. Ma šta da ti kažem, sranje do neba.
- A ti nisi plakao, je li - dobaci Boris.
- Jesam, ali posle kad su ovi otišli - odgovori Aca. - Budalo jedna, oni ne razumeju ni kurca, nafilovali ih pricama o ustašama i samo gledaju koga da koknu. A najslade su im domace izdajice.
- Pa ti si sam hteo posle da se ubiješ - nastavi Boris.
- Zbog tebe, idiote! Da sam se imao nameru ukokati zbog samog sebe, trebao sam to uciniti davnih dana, a ne cekati ova usrana vremena - odbrusi Aca Borisu. -Jebi ga, pred jutro, stanje zemlja-zrak, toliko sam se oblembao da nisam znao kako se zovem - skrušeno nastavi Aca, kao da prica o necem cega se stidi. - A ova jugobudala stalno vrti pištolj u ruci i tupavi kako bi bilo najpoštenije da se upucamo i tako sve rešimo. Non-stop mi je mleo kraj uha da smo ostali bez zemlje, bez prijatelja, bez života, da ne možemo ni u grad popiti pice, videti tebe, neku glupacu u koju se on zatelebo pred ovo sranje. Ej, covece, svi gledaju jebenu televiziju, pucaju na sve strane, a on se zatreska u neku gore na Stoji, za koju je ona iz Umaga, secaš se one njegove zbog koje se nocu nismo smeli šetati da je ne sretnemo, od straha da nam srce ne otkaže, e te, e ona je premija za ovu. I uglavnom u takvom stanju pale mi roletne, pa kad je ovaj kreten po sto i prvi put spomenuo tu sa Stoje, zgrabio sam njegov pištolj i rekoh sam sebi dosta, jebeš takav život. Nisam jednostavno to više mogao slušati.
- I što bi - upitam jer je tu Aca napravio stanku.
- Ništa - dovrši Boris. - Oteo sam mu pištolj i onda smo u duetu nastavili lokati i plakati do jutra. Sutra smo spavali ceo dan, navecer se opet napili. Preksutra smo opet spavali… da nastavim dalje?
- Ne treba, shvatio sam - odgovorim. - Kad se onda trijeznite?
- Prekjucer prvi dan - mirno odvrati Aca. - Morali smo isplanirati beg iz kasarne, pa smo se malo skockali. Malo smo pazili kako se ponašaju ove nove junacine što su pristigle iz Srbije, kuda se krecu i tako to i zakljucili da su se oni usrali od straha deset puta više nego mi. I onda ovaj jugostrateg izabere kao najlakše mesto na ogradi, gde smo prešli zid i vidiš kako sam prošo.
Boris je u meduvremenu našao plocu koju je tražio i zacuše se zvukovi Prljavnog kazališta i njihove Ružice.
- Hej, strateg! Nemoj samo opet poceti plakati - dobaci Aca Borisu.
- Odjebi! - odbrusi Boris.
- Kucni odgoj na srpski nacin, beogradski odsek - komentira mirno Aca. - Pusti njega! Nego, cuješ kume, došli smo da se s tobom pozdravimo. Dogovorio sam se s ovim idiotom da nema politickih sranja, nagovaranja, sve smo to prošli pre koji mesec dana, kad smo se zadnji put videli. To je jebeni život na Balkanu, dode tako neko vreme da svako mora svojim putem, šta ceš. Samo da se pozdravimo ko ljudi, ko prijatelji, ko kumovi koji su pola života prošli zajedno. Jebeš veceras vojske, države, nacije, ovde smo samo mi i naših zadnjih petnaestak zajednickih godina. Jebe mi se jesi li Hrvat, Eskim ili Francuz, ti si moj prijatelj i kum s kojim sam proveo najlepše delove svog života i želim da se s tobom pozdravim ko covek, da ti prije odlaska mogu reci u oci: "Covece, volim te, najdraži si mi prijatelj na svetu i nikada te zaboraviti necu". I ako ima Boga, da jednom ovo sranje prestane, da se opet nademo, ko prijatelji, ko kumovi, a ne ko pripadnici ove ili one nacije. I onda da to zalijemo, ko ljudi. Slažeš se!
- Slažem - procijedim kroz zube, dok mi se grlo pocelo stezati. Okrenem cašicu konjaka na iskap, da ne bih zaplakao. - Slažem, iako…
- Iako moraš reci da grešim, da sam trebao ostati ovde i tako dalje. Nemoj iz pocetka, molim te! Znaš da sam brak rasturio brže nego sam ga sklepao, da je ona kurva ionako otišla iz Hrvatske s mojim detetom još prošle godine, da su mi stari i bolesni roditelji sami u Vojvodini, da me ovde nitko ne želi videti barem nekoliko sledecih svetlosnih godina. Ako je nekom i stalo, ne sme to pokazati jer ce i sam najebati, pa ti je isti kurac! Tko ce me ovde zaposliti kad mu kažem kako se zovem? Od cega da živim! Pre bih ovde rešio državljanstvo da sam tu stigao sa NLO-om nego iz Srbije. Jebi ga, to je stvarnost. Ovaj jadnik - pogleda u Borisa - što pa on može! Tek je dve-tri godine tu, bez stana, bez posla, bez icega! Nema tu izbora, tu je samo pitanje koliko ce ti flaša trebati da se sa tim pomiriš.
- Ako su ti flaše merilo, ti se neceš pomiriti do smrti - dobaci Boris koji je vec treci put puštao istu pjesmu.
- Ovaj mali je potpuno otišo u kurac odkad si ti napustio armiju - progunda Aca. - A za ova zadnja tri meseca ostareo je trideset godina. I moj je pokojni deda Marko imao više volje za životom od njega.
- Dedica ti baš i nije imao sprsko ime - dobaci Boris.
- Je li vidiš - pogleda me Aca. - Mali je postao otrov na dve noge. Ubit ce ga ovi cetnici što su stigli da nas cuvaju. Vec ga svi zove jugovicem.
- Ko im jebe mater - odbrusi Boris. - Cetnici su mi preklali dedu u II. svetskom, pa što bi onda sada mene voleli.
- Hej, hej - prekinem ih ja. - Drugari, da se dogovorimo. Imam tu još bocu-dvije konjaka. Donijela neka ženska prije mjesec-dva. Jeftina nabava.
- Vidiš idiote - dobaci Aca Borisu - takve ženske trebaš naci, a ne onog akrapa svog sa Stoje.
- Sada stvarno dosta! - prekinem ih ponovno, videci Borisa kako upravo namjerava ovom odgovoriti u istom stilu. - Ti, Boris, ti si ionako uvijek glumio disk-džokeja kod mene, pa možeš i sada. Zajebite cetnike, žene, akrape i ostala ljupka ovozemaljska stvorenja. Slušat cemo muziku, piti i pricati o starim danima. A kad smo vec kod starih dana, Aco, sjetiš li se kada Tonija? Baš sam o njemu nešto razmišljao prije vašeg dolaska, nešto mi cesto pada na um u zadnje vrijeme.
- I meni - odvrati Aca tišim glasom. - Cesto pomislim kako je on jedini otišo na vreme, dok je još vredelo otici. Najvažnije ti je u životu otici na vreme. Sad više nema odlazaka, samo bežanija. Jebo te bog, ne možeš se ni ubiti, a da to netko primeti. Jebe se ikog! Više smo se nas dvojica naplakali za Tonijem nego ce svi zajedno za nama, ako nas sjebu u ovom ludom ratu. Statistika, što kažu naši ludi generali. Ako jedan pogine, to je vest, ako ih pogine sto tisuca, to je statistika. Toni je bio vest, a mi cemo biti statistika. Jebena balkanska statistika.
- Ova nas je budala vec pokopala - dobaci Boris. - Robi ce preživeti, jer nije lud da mu opet navuku uniformu, kad se nje vec uspeo rešiti na vreme. Ja isto. Cim se docepam Crne Gore, idem kao posetiti bolesnu kevu u Beograd, a onda preko grane. Imam neke veze od ranije, neku rodbinu u Nemackoj, a kome se ratuje, nek mu je sa srecom. Ja necu pucati po nikome. Boli me kurac, nisam ja ovu državu ni stvarao, pa je necu ni spasavati. A ti - obrati se Aci - ti ceš garant da cijukneš. Bez metka, verovatno. Jebi ga, kako netko sa toliko kila i tolikom spretnošcu može preživeti bilo kakav rat.
- Ubit cu ga, majke mi - progunda Aca, gledajuci Borisa poprijeko.
- Pusti ga na miru! - dobacim ja. - Što je s drugima koji su ostali na brodovima?
- Ma tko je ostao - odgovori Aca. - Svi su zbrisali. Sutra dolazi remorker iz Boke da nas tegli, jer nemamo ljude da plovimo sami. Ovi stariji su svi pobegli, imaju ljudi tu obitelji, ceo život su u Puli, u Srbiji ih više nitko i ne pozna i kamo ce. Svi su pobegli iz kasarne. Ovi tvoji vec ranije zbrisali. Ostalo nas par promašenih slucajeva, koji nemamo kamo i svi smišljamo kako da skinemo uniformu cim dodemo dole, u Boku. Covece, kome se ratuje! Po kome da pucam, bog te jebo! Po ljudima s kojima sam proveo pola života zajedno! Opet, s druge strane, kažem ovoj mladoj budali, ako vidimo da je gusto, bolje da ostanemo u mornarici, glumimo majmune na brodovima dok rat ne prode, nego da se skinemo, pa nas ulove, mobilišu i završimo na ratištu, pa smo tek onda najebali. Ajd ti sad budi pametan. Videt cemo kada dodemo dole kako stvari stoje. Sajo se sam kresnio, to znaš.
- Safet! - zacudeno cu ja. - Kada? Kako? Nemam pojma!
- Ne znaš - pogleda me na tren zacudeno Aca. - Pa jebi ga, kako ceš znati. Ma, bez veze! Jednu noc smo se baš gadno opili, on otišo u kabinu, stavio "Ne klepeci nanulama", naišo neki idiot od ovih novih, nešto mu reko kao da ide u Bosnu to slušati ili tako nekako, on odvrne pesmu do kraja, izvadi pištolj, onaj njegov tetejac, stavi ga ovom na celo i natera ga da sluša pesmu dva puta zaredom i peva sa njim. Tip se usro. Onda ti stigli mi. Sajo nemoj, smiri se i tako. Sajo ti stavi, braco, Nanule treci put i negde u delu kada se spominje stara majka, Sajo okrene pištolj i bogami si raznese glavu. Užas! Krvi posvuda, mi u šoku. Sranje. Sutra ga spakovali i odvezli. Ne znam ni kamo.
- Jadni Sajo - jedva izustim. Znao sam tog covjeka dosta dobro. Cetrdesetih godina, malo više pio, veseljak, problemi u braku. Déja vu. Bilo mi ga je doista žao. Bio mi je drag na neki svoj nacin. Nisam bio posebno blizak s njim, ipak smo bili razlicite generacije, ali smo se godinama poznavali. Radili zajedno. Jadni covjek!
- Šta ceš ti? - prene me Aca. On se ocito vec saživio sa Sajinom sudbinom, pa nije tome pridavao toliki znacaj. - Jesu te ovi tvoji ulovili?
- Za sada ništa - odgovorim. - Ne znam što da ti kažem.
- Ništa, pusti to - brzo ce Aca, ocito ne želeci otvoriti ovu temu. - Bit ce ono što mora biti. Naspi mi to pice, mamlazu - dobaci Borisu. - Covece, ovaj spužvar u zadnje vreme upija alkohol brzinom svetlosti. Nastavi li ovako, još malo pa ce moci leteti jer ce mu jetra moci služiti kao krila, koliko su mu se razvila u zadnje vreme. Ako nisi oprezan, nema šanse da se pored njega oblembaš. Jebeš njega! Nego znaš, Robi, ceo bogovetni dan smišljam šta da ti sve kažem nocas, a sada nemam reci. Jednostavno ne znam šta da kažem.
- Da onda probaš šutiti - dobaci Boris.
- Stvarno ne znam šta da kažem - nastavi Aca, ignorirajuci Borisovu upadicu. - Valjda smo sve rekli svih ovih godina. Ajde, živeo ti meni…
Bilo je negdje oko cetiri sata ujutro, kada smo konacno ispili i trecu, zadnju bocu do kraja (tješio sam sebe, boce su bile od 0,7 l, pa mi se cinilo da i nije tako strašno; konacno, uz njih dvojicu ja baš i nisam došao do izražaja). Konjaka je nestalo, pa je Boris htio nastaviti s rakijom s kojom se Aca dezinficirao, a što je ovaj, poucen ranijim iskustvom, s indignacijom odbio, tvrdeci da nije ratni zlocinac da bi ga se time kažnjavalo, a i da nije baš toliko ugrožen da pije taj otrov.
Aca i ja smo satima prepricavali dogodovštine iz prošlosti. Boris se iskljucio (on tada ionako nije bio s nama na brodu), stavio slušalice na uši i vjerojatno po stoti put puštao Prljavo kazalište, okrenut glavom prema prozoru, tako da ne znam da li je plakao ili ne, jer nisam vidio, ali Aca mi je nekoliko puta šapnuo da ga pustim na miru, neka place ako mu se place, tko zna kada ce ju više cuti. Možda i nikada, jer je jedno jutro pobacao sve kasete u more, pa i onu gdje je bila ta pjesma. A sam Bog zna što ga ceka u buducnosti, jer on ipak nije tako cvrsto vezan za mornaricu kao Aca, njega su mogli po ugovoru premjestiti gdje god žele. Boris je doista obožavao svoju majku, Dalmatinku koja se jednog sparnog ljeta zalijepila za njegovog oca, a on ju je potom odveo u Beograd i ostavio s dvoje maloljetne djece. Majka Ruža je odgojila i njega i mladeg brata, radeci dan i noc u nekom poduzecu u Beogradu pa kada je izašla ova pjesma, doslovno se zalijepio od prvog dana za nju. I to doista zbog majke, ali hajde ti to danas nekom specijalcu iz Niša, koji je prije koji dan stigao u Pulu, objasni. A kako ga Bog inace dao prkosnog i prgavog, mogu lako zamisliti u kakve je sve nevolje mogao i može zbog toga upasti. Kako rece Aca, ne mogu ove niške budale shvatiti da ce on tu pjesmu slušati, pa makar ga to stajalo i glave. Buduci da sam i sam dijete razvedenih roditelja, lako mi je bilo shvatiti Borisa i tako se brzo stvorilo cvrsto prijateljstvo, protkano zajednickim nocima, picem, ženama, pricama, razumijevanjima. Vecina Beogradana (barem oni koje ja poznajem, a poznajem ih poprilicno) ima slabu tocku, a to su Dalmatinci. Iz nekog neobjašnjivog razloga vole Dalmatince, valjda zbog temperamenta, mediteranskog ludila, nepredvidljivosti, tko zna cega sve ne. Cim te namirišu, prisvoje te i ne možeš ih se riješiti više. A pogotovu Boris koji je ionako i sam napola Dalmatinac. Cesto je pricao da su mu jedine lijepe uspomene iz djetinjstva vezane za rijetke posjete maminoj rodbini u Dalmaciji. Ah da, naravno, pricam o stanju prije ovog rata. O stanju kada se u pet sati u jutro u beogradskoj Skadarliji zborno pjevalo "Marjane, Marjane" (doduše, zahvaljujuci meni i opkladi, jer mi nitko od tamošnjih glazbenika nije htio vjerovati da kao Dalmatinac mogu bez greške odsvirati užicko kolo, uz to još na bas gitari. Svašta nauciš u vojsci.). I opijalo se nemilice, naravno. Sada! Ne znam. Valjda sada postoje samo Srbi i Hrvati, a Beogradani, Dalmatinci i ini, malo drugaciji od drugacijih, oni ce možda uskrsnuti koju godinu nakon rata. Možda! Do tada ce poneki od njih sacuvati u sjecanju nešto od toga i vidjeti što ce s time poslije rata. Ovisno o tome što svaki od njih proživi u ovom ratu.
- Robi, vreme je, moramo ici - rece Aca, pomalo zamuckujuci od pica.
- Hej, Robi - javi se Boris. - Daj pre odlaska uzmi gitaru i otpevaj ovoj budali "Rastao sam pored Dunava". Danima me gnjavi da mora to još jednom cuti, kako pevaš za njega, pa šta bude.
- Stvarno - pogledam Acu.
- Jebi ga - uzdahne Aca. - Voleo bih to još jednom cuti od tebe, ali bolje nemoj. Može netko cuti, pa si najebo. Ili ako možeš, onako tiho, na uvce, za dušu.
- Ma tko ga jebe. Sve može. Nitko ne živi dva puta, pa ni ja - progundam.
Podignem se iza stola, nekako se osovim na junacke noge, podem uzeti gitaru, sjednem pored Ace i pocesmo zajedno tiho pjevati.
"Rastao sam pored Dunava,
pored dobrih starih alasa,
lovio sam šarane, ispracao brodove
i snivao divne snove daleke.
Dunave, Dunave, kraj tebe mi srce moje ostade,
Dunave, kraj tebe mi srce ostade…"
Završismo pjesmu. Oci su nam se zamaglile od suza, pica, emocija, svega pomalo.
- Daj još za ovu malu budalu "Oprosti mi, pape" od Olivera. Za starog koji je Srbin sluša dalmatinske pesme, a za staru koja je Dalmatinka, srpske. Sjeban nacisto, ali otpevaj mu to pa da bežimo - tiho rece Aca.
- Može - odgovorim i nastavim s Oliverom i njegovim Papom.
Bilo je oko pet sati ujutro kada smo sjeli u moj opel, da ih prebacim do blizine kasarne, a poslije ce oni sami nekako. Zapravo, oni uopce nisu htjeli da ih ja vozim, da me ne bi netko vidio s njima, na što ja nisam pristao. Ionako sam bio toliko pijan da mi je bilo svejedno. Mogao me je tog trenutka vidjeti tko god hoce, moglo se desiti što god, sve je ionako izmaklo i logici i razumu. Jednostavno, te kišne jesenje noci sve je bilo svejedno. Polako sam vozio poluosvjetljenim, mokrim i praznim ulicama prema Stoji. Negdje oko pola kilometra prije kasarne Aca mi rece da skrenem u neki šumarak, da ce oni tu izici a da se ja vratim u stan. Skrenuo sam i stao. Ugasim motor i svjetla. Izašli smo sva trojica iz auta. Kiša je i dalje uporno sipila. Stajali smo ispod krošnje nekog stabla, cinilo se onako u mraku da se radi o razgranatom boru, ali nisam bio siguran.
Gledali smo se. Onda me je najprije Aca a potom i Boris zagrlio i tako smo stajali. I tiho plakali. Ne znam koliko dugo. Možda minutu, možda vjecnost! Onda je Aca jedva nešto promrmljao.
- Što si rekao? - upitam ga.
- Kažem malom da idemo. Ajde, mali, odlepi se! Idemo!
Uzeo je Borisa za ruku i povukao ga. Nestali su u mraku. Ostadoh sam. Sjednem na haubu auta, zapalim cigaretu buljeci u mrak, u grmlje u kojem su nestali. Ogromna praznina kao plimni val širila se tijelom. Udarala u prsa, glavu. Zapalim i drugu cigaretu. Tišinu je remetio samo zvuk kiše. Sve je izgledalo tako apsurdno prazno. Sve jest bilo besmisleno. I prazno takoder, ali boljela je stravicna snaga apsurdnosti koja je tako lako dominirala našim sudbinama, igrajuci se njima kao pijani milijarder žetonima što mu savršeno ništa ne znace osim trenutne razonode koju si je priuštio iz puke dokolice. Pokušavao sam nešto razložno smisliti, pokrenuti se, vratiti u auto, bilo što, ali uzalud! Sjedio sam na haubi, potpuno izgubljen, dok je um naprosto odbijao reagirati. Ništa! Samo sam piljio ispred sebe i slušao kišu kako pada. Na pola druge cigarete mi se smracilo. Bacio sam je na travu, zgazio nogom, a potom nekontrolirano udarim desnom šakom svom snagom u haubu. Strahovita bol prostruji cijelom rukom. Sjedoh, sruših se pored auta, u mokru travu, uhvatim se za glavu i pocnem glasno plakati.

II. GLAVA

_____________________________________________

Dva dana kasnije sjedio sam u kaficu u prizemlju zgrade u kojoj stanujem. Kafic drži moj prijatelj Mario koji se vratio ugostiteljstvu nakon desetak godina, koristeci ga više za osobne potrebe i potrebe bližih prijatelja, nego za druge goste. Zapravo je izgledom i sastavom gostiju više slicio na vojnicku kantinu nego na kafice uobicajene u ovom gradu. U kaficu smo bili samo nas dvojica, kako je to cesto bivalo u kasnim popodnevnim satima ove jeseni. Marija sam upoznao prije mnogo godina, odmah po dolasku u Pulu, kada je imao u vlasništvu nekakav brod-kavanu, kojoj bi najviše odgovarao naziv javne kuce, kada bi se taj cijenjeni pojam mogao javno rabiti u ovoj zemlji. Ili onoj prije, svejedno. Što se tice kvazi-moralnosti i zgražanja nad takvim pojavama, tu se ništa nije promijenilo uspostavom nove države. Dapace! Na ovim su se prostorima do sada uglavnom snebivali nad svime osim pucanja u bližnjeg svog, ma tko to bio (ako pri tom zanemarimo periodicna razdoblja kada su svi bili braca, makar mi se cini da bi, radi razumijevanja tolike bratske ljubavi nesvojstvene prosjecnom ljudskom bicu, bilo vrlo poucno prouciti mentalni status stvaratelja te cudne pojave). Ili se radi o stereotipu tipicnom za ovo podneblje. Ako i jest, onda je u zadnje vrijeme postao dozlaboga aktualan.
Bilo kako bilo, Marijev posao s tim brodom je dosta brzo bankrotirao (što je bila logicna posljedica cinjenice da je upravo Mario bio najrastrošniji gost vlastitog objekta, ma što on predstavljao), potom se oženio pa je i taj brak propao (nije se uspio na vrijeme prilagoditi, a malo mu je nedostajalo, po vlastitom uvjerenju), a nakon toga je otišao negdje u Austriju, Njemacku na nekoliko godina, gdje sam Bog zna što je sve radio, te se ovog ljeta konacno vratio da "pomogne domovini", kako sam rece. Za pocetak oslobodilackih aktivnosti odabrao je ovaj kafic, koji je uzeo u najam, izvjesio u njemu veliku hrvatsku zastavu (tocnije, prekrio cijeli plafon njome, a koliko se sjecam, trebalo mu je mjesec dana da je nabavi, s obzirom na to da zbog svoje velicine nije predstavljala konfekcijski proizvod, nego je to netko u trenutku nadahnuca skrojio po njegovoj želji). U njemu su se okupljali dragovoljci za ratište ili povratnici s ratišta, dok se on i sam spremao svaki dan da tamo ode. Do sada nije otišao, ali koliko sam ga ja poznavao, to je ipak bilo samo pitanje vremena, jer je uštedevinu koju je prije koji mjesec uložio u kafic vec skoro popio (što on, što odabrano društvo, narocito poslije ponoci kada se kafic zatvarao za javnost, kada su se slušale iskljucivo domoljubne pjesme i kada se, naravno, pilo u nemjerljivim kolicinama, bez placanja, dakako!), pa su se svi uvjeti da obuce uniformu i preseli na bojišnicu time ispunili. Njegov se život ionako oduvijek odvijao na relaciji od danas do sutra, njegov su mentalni sklop godine naprosto zaobilazile, ne dirajuci ga, ali su mu zato to nadoknadile na izgledu; poprilicno posijedjela, dijelom prorijedena kosa i brojne bore po licu dovoljno su govorile same za sebe. Ipak, uz Tonija on je bio covjek s kojim sam u ranim dvadesetim godinama proveo najviše vremena pricajuci o životu, njegovoj smislenosti, s obzirom na to da je bio prilicno elokventan i nacitan, a o životnom iskustvu da i ne govorim. Barem mi se tako cinilo s tadašnje pozicije sagledavanja života.
Natoci sebi duplu tekilu jer je na nju prešao otkad se vratio iz inozemstva, držeci da se i time dijelom europezirao, isticuci nedvojbenu razliku izmedu tekile i Badelovog konjaka, kojeg je ranio pio, istovremeno ignorirajuci cinjenicu da je zemlja njenog podrijetla daleko izvan Europe, naglašavajuci da je sada u ostatku Europe u trendu upravo tekila, a mi, naravno, trebamo slijediti pozitivne europske trendove. Poglavito ako se pode od toga da smo mi ipak jedan od najstarijih i, dakako, time i najkulturnijih naroda u Europi, kako bi on rekao ili tocnije ponovio ono što se moglo cuti barem desetak puta dnevno sa sredstava javnih priopcavanja (radija, TV-a i tome slicnih priopcavala). Doduše, koliko ih je on slušao, lako bi mu se mogla pripisati i originalnost u tom dijelu. Zaludu sam ja tu i tamo isticao Krležinu želju da nas Bog sacuva od hrvatske kulture i srpskog junaštva, da bi možda bilo mudrije odabrati neki drugi europski trend koji nije nužno vezan uz žestoka pica (sve ako je ovaj s tekilom i tocan, u što sam, dakako, izražavao najdublje sumnje), on je i nadalje ostajao pri svome. Ima vremena za druge trendove, kada se oslobodimo, demokratiziramo, onda možemo i o tim drugima, ako se baš bude moralo (ovo s moranjem sam ja dodao, reda radi, jer mi se sve nekako cinilo da prijelaz s tog na te druge trendove i nece ici tako lako, ali neka, neka samo rat završi pa cemo vec nekako pohvatati i te nove europske vjetrove). Toliko o europskim trendovima.
- Hoceš i kavu? - upita on, gurajuci mi colu preko šanka, što sam uobicajeno pio u zadnje vrijeme.
- Samo colu. Dosta mi je kave, popio sam ih danas barem desetak. Muka mi je i od cole, ali eto, tek toliko da nešto pijem.
- Covjece, još mi nije jasno kako si uspio potpuno prestao piti! Ja ne mogu, a, ruku na srce, nemam baš ni nekog razloga da prestanem. Cemu? Sve sam u životu dao za provod i žene, još da se odužim domovini, pa više nemam za cime žaliti. Ako uz to još koji put upadne koja plavuša ispod dvadeset i pete, uhvatio sam boga za visece elemente. A ti? Pa i ti si sjebao i brak i sve. Dva braka, kako cujem. Svaka ti cast! Mislio sam da se ti nikada neceš vezati, onda dva braka za redom i oba zajebeš. Koji ti je kurac to trebalo!
- Što ja znam - neodredeno odgovorim. - Da ti odgovorim redom, kako si pitao. Hm! Dakle, piti sam prestao ili uglavnom prestao jer mi naprosto više nije išlo, smetalo mi. Stvarno! Naravno, svako toliko zaglavim s nekim društvom, otelim se s njim, a onda danima bolujem. Znaš kad trebaš prestati piti? Ne znaš, naravno, jer nikad nisi ni prestao. Niti namjeravaš u ovom životu. Bilo kako bilo, trebaš prestati piti kada se sljedeci dan probudiš, onako uništen i mamuran i kada naprosto fizicki ne možeš popiti onu famoznu dodatnu cašicu kojom se stabiliziraš po sistemu "klin se klinom izbija", kako narod kaže. I kad to doživiš nekoliko puta za redom, jednostavno je ne možeš progutati.
- Zašto ne možeš ? - zabrinuto ce Mario.
- Ne možeš - odgovorim. - Ne ide i bog!
- To je stvarno gadno - s razumijevanjem ce Mario. - Brrrr! - strese se on - Stvarno gadno!
- Kažem ti - nasmijem se njegovom zabrinutom licu. Ocito je zamislio kako je to naci se u tako neugodnoj situaciji. - Što se tice provoda i žena, znaš i sam kako smo živjeli. Iskreno receno, ne žalim ni za jednom minutom prošlosti. Cini mi se da je sve što smo tada radili imalo nekakvog smisla. I provodi i žene i pice i sve. Naprosto to ide s tim godinama. Danas! Možda sam i malo umoran. Valjda više nemam ni snage ni volje za takvim životom, a niti mi se cini da je to više moguce. Barem ne onako kako smo to mi nekada radili. Jednostavno prestaneš raditi nešto kada u tome nestane ljepote. Sada živim ili ne živim s nekom ženom koja na srecu ne stanuje u Puli, u nekakvoj neobveznoj vezi; cas smo skupa, pa opet nismo i tako to ide. Jedino vrijedno što je ostalo iza mene jest dvoje djece, iz svakog razorenog braka po jedno, sin i kci, koje obožavam, a nadam se i oni mene. Nasljednike sam osigurao i što da radim više u braku. Šalim se, ali tako nekako ispada.
- Kako si se uopce uvalio u brakove? Što ti bi s njima?
- Što i s tvojim. Umoriš se od života, izgubljenih noci koje si zamijenio s prespavanim danima, žena cijih se imena nakon nekoliko dana ne možeš sjetiti taman da ti od toga život ovisi i vidiš druge oko sebe kako žive normalno, što god to znacilo. Dojadi ti buditi se u tudim krevetima ili sam u vlastitom, ili u najboljem slucaju s nekom koju iskreno želiš zaboraviti prije nego što izide kroz vrata. I u takvom stanju jedan dan pukneš i kažeš sebi: mogu ja to, kada mogu drugi, mogu i ja.
- Taj mi je dio poznat - upadne on.
- Ne sumnjam. I tada ti Bog pošalje neku koja ti se cini drugacija od drugih i kažeš sebi: to je to! Probaš, jedno vrijeme ide, dode i dijete i onda pukne. Mudro zakljuciš da to ipak nije to, da te to sve skupa zamara barem dvostruko više od onog stanja prije jer si, naravno, loše strane onog od ranije u meduvremenu zaboravio, potisnuo, svejedno, uglavnom zakljuciš da si u braku samo fizicki, da dragu ženicu više i ne cuješ, ne slušaš, samo klimaš glavom i cekaš da odeš. Kada više nemaš snage klimati, jednostavno odeš.
- I tako dva puta! - konstatira on.
- Za svaki slucaj - progundam. - Tako utvrdiš gradivo. Što je sigurno, sigurno je. U stvari, prvi put razmišljaš kako je možda ipak bila greška u izboru, u ženi, pa probaš još jednom. Onda shvatiš da je problem u tebi a ne u njima, što je, uzgred budi receno, poprilicno poražavajuce saznanje, shvatiš da si što se brakova tice doživotno sjeban, da nemaš dovoljno živaca ni sa jednom doživjeti ni bakrene, a kamoli srebrene, zlatne ili kakve vec godišnjice brakova postoje i tocka.
- Nešto si mi bitno pojednostavio životnu filozofiju u odnosu na mladost - nasmija se on. - Nekako mi to sve prejednostavno, prelagano zvuci, pogotovu poznavajuci tebe od ranije. Koliko se ja sjecam, vecina se tvojih nekadašnjih veza dužih od sedam dana redovno pretvarale u male drame, a na svako si životno pitanje imao barem tri odgovora. A sada?
- Kako se cini, sva tri su bila pogrešna - odgovorim ja. - Znaš, kad si mlad uvijek misliš da imaš stotinu mogucnosti. Kako godine prolaze, tako jedna po jedna otpada, izbor je sve uži i tako to ide dok izbor ne prestane postojati. Nekom prije nekom kasnije. Sve manje ocekuješ i sve se manje nadaš. Proporcionalan odnos. I onda se jednog dana prestaneš nadati i postane ti sve svejedno jer naprosto nemaš više što izgubiti.
- Uvijek imaš što izgubiti. Uvijek, samo je pitanje jesi li svjestan toga ili ne. Pogotovu ti. Pa nisi valjda došao u tu fazu da nemaš što izgubiti - zabrinuto ce on. - Pa, covjece, tek ti je trideset i koja.
- Nisam, naravno, ali ti tražiš da ti malo kompliciranije objasnim što mi se dogodilo, tocnije, što mi se dogada pa, eto, to i cinim. A iskreno se nadam da još nisam blizu stadija da nemam što izgubiti, makar da me sada pitaš do cega mi je izuzetno stalo, teško bih ti mogao suvislo odgovoriti. Osim djece, naravno, ali jebi ga, ne živim ja njihov ni oni moj život, bez obzira na svu isprepletenost i medusobnu povezanost tih života. Cini mi se da sam se, zahvaljujuci premudrim životnim odlukama, zatekao u onoj klasicnoj poziciji: znam što necu, ali ne znam što hocu. Ma, treba nauciti živjeti s malim svakodnevnim stvarima, pa je onda lakše. Tako barem svi kažu! Ako stalno cekaš da ti se desi nešto veliko i znacajno, prode život u cekanju. A i kako prepoznati to veliko i znacajno, ako ti se i dogodi, kad ne znaš što u stvari hoceš!
- Ja ti ne vjerujem u te velike stvari - rece on, toceci si novu tekilu. - Prvo, ako se i dešavaju, ja sam toliko u kurcu da ih vjerojatno ne bih prepoznao niti da se direktno sudarim s njima. Drugo, a polazeci od prvog, bolje da mi se to ne dogodi jer cu po obicaju shvatiti prekasno, kao i sve drugo u životu što je vrijedilo, pa mi onda samo preostane da povecam kolicinu tekile, da to nekako preživim i nastavim dalje. Trece, a što je takoder od poprilicnog znacaja, s tekilom sam vec dogurao do rizicne granice izdržljivosti, pa su stoga obje prve stvari neprihvatljive.
- Bogami, svaki komentar na ovaj tvoj dodatak mi se cini deplasiranim, pa cu se ustegnuti od elaboriranja cetvrtog razloga - recem ja.
- Jebi ga, prošla su vremena kad sam sam sebi prodavao zablude. Znaš da nemam dara za trgovinu, a pogotovu takve vrste. Na kraju se pomiriš, tako je, kako je. Nego, u vezi s tobom nešto razmišljam. Ti mi se nekako ciniš relativno normalnim, pa stoga mislim da bi ti uspio da si našao pravu ženu - pokuša me utješiti Mario.
- Što od ovog zadnjeg apostrofiraš? - upitam ga ja, smješkajuci se. - Rijec "relativno" ili rijec "normalno"? Što god, slažem se s tobom, pa eto, prihvacam da bih uspio da sam našao "pravu". A i što mi drugo preostaje. Pa necu valjda javno obznaniti da je problem u meni. Ne želim to ni sebi priznati, a kamo drugima. Radije cu cekati, kao i svi drugi obicni smrtnici da ih Bog ipak jednom ugodno iznenadi.
- Pa kako onda meni možeš reci, ako ni sebi nisi spreman priznati. Što to znaci, meni možeš, jer mene doživljavaš kao da govoriš zidu, je li? - upita polusvadljivim tonom on.
- Ako ti to kažeš. Tebi rekao ili ne, ništa se ne mijenja, zar ne? Nece te se sigurno pretjerano dojmiti, niti ceš misliti jesam li ili nisam u pravu, naprosto ti je pun kufer vlastitih promašaja, kako si to i sam maloprije rekao. Vjerojatno ceš ovaj razgovor zaboraviti cim se završi. Ili nije tako?
- Vjerojatno jest - progunda pomirljivo on.
- Eto, vidiš. A da to kažem nekom nadobudnom stvorenju, ono bi se jadno iz tko zna kojih pobuda time zamaralo danima. Možda i ne bi, možda to ni drugima danas ne znaci ništa, ali se valjda slažeš da to, u najmanju ruku, nije uobicajena tema za razbijanje dokolice. E, ali ako podemo od toga da bi netko ipak reagirao, pa još uz to, ne daj Bože, da je i žensko, pa joj padne na pamet kako je baš ona ta koja ce ti konacno dokazati da brak itekako ima smisla, naravno s njom, onda imaš sve izglede da se vratiš na pocetak. A to mi pada najteže. Naime, kako vrijeme prolazi, sve mi ga više treba da povjerujem u cudotvorstva, a sve manje da se potom u njih razocaram. Svaki pocetak te zacara, obecava ti sedmo nebo, kad više kad manje, da bi se potom u život necujno, skoro kradom, uselila monotonija, zatim njena logicna posljedica u vidu zasicenosti i odjednom se probudiš u devetom krugu…Hm! U stvari, uvijek te zapravo taj pocetak prevesla, navede na pogrešnu odluku koju poslije uredno otplacuješ u vidu alimentacija, dioba bracne tecevine i tome slicnih postbracnih ljepota. Pa kad je vec tako, pokušavaš živjeti barem bez ovih zadnjih zadovoljstava. Nekako se cini lakše.
- Jebi ga - progunda on - meni se sve cini da mi ipak idemo linijom manjeg otpora. Cim nam ne ide kako nama odgovara, a ne odgovara nam nikako, mi damo petama vjetra. Znaš što je meni moja bivša uvijek govorila? Koliko daješ toliko ceš i imati u braku. A koliko sam se ja trudio u svom braku, nisam stizao ni uzimati, a kamo još i nešto davati. Na kraju me nazvala emocionalnim bogaljem i ostavila. S punim pravom, naravno. Ja bih tu dodao još koji epitet na vlastiti racun, ali me sramota. Dobro, jebeš nju, mogla je biti bilo koja, ali ako ništa ne daješ, ako se ne trudiš, normalno je da te odjebe. A onda mi još odemo kao nekakvi pobjednici. Jebo te bog - uzdahne on - ako je to pobjeda, kako onda tek izgleda poraz. Slušaj, ovaj me razgovor baca u depresiju, a ionako smo poodavno unaprijed znali kako cemo završiti. Barem ja. Ti još možeš probati treci put, po onoj da Bog pomaže treci put, iako baš nisam siguran da ce se on u tvom slucaju držati redovnog redoslijeda. Možda sedmi, osmi put, kad više ne budeš imao izbora, kako maloprije sam rece. Ma, jebeš to sve. Hej, znaš da ovih dana idem na ratište?
- Genije si - nasmijem se ja. - Jednostavno genije. Znaš, oduvijek me je oduševljavala tvoja sposobnost da tešku temu mijenjaš za još težu. Covjek se razgovorajuci s tobom tako opusti da mu poslije ne može pomoci cijela industrija pica ni drugih opuštajucih sredstava. Ne znam za ratište, ali sam mogao pretpostaviti.
- Po cemu? - upita sumnjicavo on.
- Onako - neodredeno odgovorim. - Valjda si sazrio za to. Nakon toliko boca tekile što si ih popio ovih mjeseci, nakon tisucitog slušanja Jure i Bobana zreo si za ratište ili ludnicu. Kako su vecina Napoleona i drugih ludaka vec pušteni iz ludnica na produljeni vikend koji provode na ratištu, nema smisla da se onda i ti tamo ne preseliš. Prilicno logicno, zar ne?
- Jebi ga, zbog toga sam se i vratio - rece on. - A i lovu sam uglavnom vec spiskao, pa što da radim više tu.
- A da pocneš naplacivati pice, za promjenu - primijetim ja.
- Ah, znaš mene - rezignirano ce on. - Kako ceš deckima naplatiti kada im je to možda zadnje pice.
- Ne lupetaj - promrsim ja. - Nekima ne da to nije zadnje pice, nego ceš ih nositi na savjesti jer su kod tebe oboljeli, postali doživotni alkosi. Više ih ni Bog ne izlijeci.
- Ma, tko ga jebe - odvrati on i natoci još jednu. - Ti neceš ništa. Dobro. Nego, sve da te pitam, pa nikako da stignem od ovog našeg trabunjanja. Vidim da si dobro sjebao ruku kada su ti je stavili u gips - dobaci on, gledajuci gips na mojoj desnoj ruci.
- Rekoh ti da sam pao na stepeništu, okliznuo se i slomio neku košcicu, a ovi odmah u gips i to ti je to - odgovorim mirno.
- A tko ti je sredio auto?- upita on. - Cuo sam da ga je netko dobro ulupio po haubi.
- Pojma nemam - odvratim. - Neki bolesnik, tko zna. Vjerojatno zbog zagrebackih tablica koje još nisam zamijenio s pulskim.
- Još si dobro prošao - dobaci on, ispijajuci polako tekilu. - Mogao ti ga je potpuno slupati, pa koga danas da okriviš. Boga!
- Prošao sam skoro pa savršeno za ova vremena. Nisam mogao bolje - progundam ja.
- A da opet promijenimo temu - rece on. - Ideš li i ti na ratište? Od tebe bi tamo bilo puno koristi.
- Možeš misliti?!
- Ne zajebaji, ozbiljno mislim - nastavi on. - Pa vojno si grlo bio godinama, obucavan si, znaš s oružjem, konacno, školovan si da ratuješ, jebi ga! Recimo, znam da si svojedobno bio na onom specijalnom kursu za ronjenje, pa bi mogao biti diverzant na moru ili tako nešto.
- Ti nisi normalan. Znaš kada sam zadnji put ronio! Prije godinu-dvije, kada me neki idiot slucajno gurnuo u more, pa sam mu poslije toga skinuo cijelo porodicno stablo. Znaš koliko je godina prošlo od svih tih kurseva i slicnih sranja! Nisam više sposoban izvesti diverziju na ovu tvoju rupetinu od kafica, a ne da glumim Ramba negdje po Lici ili ne znam gdje.
- A što onda da ja kažem, s mojim godinama? - upita on.
- Ti si prirodno nadaren da se sjebeš - odgovorim. - Ti, kad te opali ludilo, a brale ne pušta te cesto, bio bi sposoban i u starackom domu organizirati omanju revoluciju, što srecom neceš, jer je za pretpostavku da starost neceš ni doživjeti.
- Baš ti hvala!
- Ne vjerujem da ceš poginuti u ovom ratu, ako si to pomislio - ispravim se. - Iz drugih, opcepoznatih razloga, da ih sada ne nabrajam, cini mi se da nemaš puno šanse uživati u mirovini.
- Svejedno ti hvala - nasmiješi se on. - Ali moraš priznati da dok je trajalo, vrijedilo je.
- To smo vec raspravili - primijetim ja zamišljeno. - Hm, kad to spomenu, sjetih se da sam istu stvar vec cuo ovih dana.
- Od koga?
- Od nekog tko ima sve šanse da završi na ratištu, kao i ti, ali se baš i nije pretrgao u pretjeranom pokazivanju volje za takvim avanturama.
- Nekog od njihovih? - sumnjicavo ce on. - Još ti se javljaju?
- Slušaj - prešutim ja pitanje - ta podjela na naše i njihove jedan mi se cas cini savršeno jasnom, logicnom i razumljivom. Rat je, jebi ga, pa je i ta podjela utoliko shvatljijiva. A onda iskrsne nešto nepredvideno, pa je pocnem doživljavati na cisto retorickoj razini. Znam da je to pomalo bizarno, da ne upotrijebim neki teži izraz, kao i da tako možeš razmišljati stotinjak kilometara daleko od bojišnice, ali eto, svejedno, na tren mi se tako cini.
- Ne razumijem baš najbolje što hoceš time reci - rece on.
- Gledaj, kako bi ti sad reagirao da u kafic ude Aca? - upitam ga ja.
- Tvoj kum. Jebi ga, s njim sam popio bacve, a ne litre. Uostalom, on je otišao vec mjesecima, kako sam cuo.
- Svejedno kad je otišao, hipoteticki govoreci, što bi napravio da on ude?
- Vjerojatno izgubio dar govora na neko vrijeme. Ne znam, jebi ga! - slegne on ramenima. - Jednostavno ne mogu zamisliti takvu situaciju.
- A možeš li zamisliti situaciju da sutra dodeš u priliku da pucate jedan u drugog? - upitam ja.
- Hej, pretjeruješ - prosvjedovao je on. - Prvo, on je u mornarici i do toga ne može doci jer ja idem na kontinentalna ratišta. Drugo, rat je, covjece, i takva se pitanja ne postavljaju. Braniš domovinu, a to je svetinja i tko god da je napada, neprijatelj ti je. Ratna logika je vrlo jednostavna: ili ja njega ili on mene. I gotovo!
- Dobro, recimo da se slažem, ali da dodeš u priliku da pucaš u njega, bi li pucao? - nisam ja popuštao.
- Moram, inace bi on u mene.
- Ubio bi ga?
- Molim!
- Kažem, ubio bi ga?
- E, jebi ga! - zapjeni se on. - Ne možeš tako razmišljati. Kad bi tako svi razmišljali, tko bi ratovao?
- Dobro pitanje - primijetim. - Ali bez brige, na ovom ih ludom svijetu ima više nego dovoljno koji tako ne razmišljaju, a posebno se ne treba brinuti za njihovu brojnost na Balkanu.
- Nisi fer - on ce uzrujano. - Ja se branim, ja ne napadam. Ja samo branim svoju zemlju. Prema tome, ako bilo tko napada moju zemlju, pa bio to i Aca, ja je moram braniti. I tu nije problem u meni nego u njemu. Nisam ja otišao u Srbiju i napao njega, nego je on došao tu i napada mene.
- Dobro, i s ovim se mogu složiti. Ali gledaj, on je došao u Hrvatsku prije petnaestak i više godina, doživljavajuci je kao svoju zemlju i sada bježi iz nje. I sad pazi, nije stigao pobjeci, dakle, ne želi niti pucati niti okupirati Hrvatsku, nego naprosto nije stigao pobjeci, otici, i vi se tako zateknete na ratištu.
- Stvarno me jebeš u zdrav mozak - procijedi on ljutito, šireci ruke. - Pa, naravno da ga ne bih želio ubiti, idiote jedan, pokušao bih to izbjeci bilo kako.
- To sam samo htio cuti, ništa više - nasmiješim se ja njegovom ozbiljnom licu.
- Jest, ali kakve sam ja srece, on mene sigurno ne bi prepoznao i upucao bi me kao zeca - doda on, malo bolje volje.
- Toliko o retorici, hipotetici i ratnoj sreci na Balkanu - rezignirano primijetim.
- A što bi ti napravio u istoj situaciji? - upita on, dok mu je lice poprimalo polublaženi izraz, ocito zadovoljan što se dosjetio ovog pitanja. - Ako budeš morao na ratište, ici ceš, to nam je obojici jasno. Uostalom, da ti je netko tutnuo pušku u ruke prije nekoliko mjeseci, na pocetku euforije, kada je tek krenulo, otišao bi odmah, zar ne?
- Tocno! - složim se.
- Da se nalaziš u Sinju kada ti ga granatiraju, pucao bi po njima do desetog im koljena?
- Takoder tocno!
- Dakle, genije, što bi ti napravio u istoj situaciji u koju si mene maloprije hipoteticki uvalio? - upita slavodobitno on.
- Molio Boga da me na vrijeme prepozna - odgovorim mirno.
- A ako ne prepozna? - sada je bio uporan on.
- Ne znam, kao ni ti. Za sada mogu moliti Boga da me barem ne dovede u takvu situaciju, ako vec i završim na ratištu.
- Pridružujem se molitvi - rece on.
U tom trenutku zazvoni malo zvonce koje je visjelo na vratima i koje je zvonilo kada bi neki gost ušao. To je pomalo legendarno zvonce Mario nosio sa sobom još s broda, onog s pocetka price, gdje je visjelo na vratima njegove kabine. Kako je kabina bila poprilicno korištena u razne ne baš uobicajene svrhe, to bi zvonce obavijestilo njenog trenutnog korisnika da netko dolazi. Mario nikada nije ugradio kljuc na vrata kabine, isticuci kako onda vecina onih koji u nju udu ne bi više ni izišli iz nje. Barem ne u dogledno vrijeme. A opet, on je makar ponekad morao prespavati koji sat. Doduše, vecinu mladosti je proveo budan, ali u ne baš svjesnom stanju, tako da sam cesto bio u prilici prepricavati mu sutradan gdje je bio i što je radio. Ruku na srce, bilo je tih slucajeva i u obrnutom smjeru, pa mu utoliko i nisam narocito zamjerao. Zapravo, kad malo bolje razmislim, nisam uopce.
U kafic ude Doktor.
- Bog i Hrvati! - vikne on, s uzdignutom desnom rukom na pozdrav, imitirajuci neke od povijesnih velicina ovog naroda.
- I tebi, sinko - procijedim ja.
Mario je odzdravio poluglasno, od cega sam ja razumio samo rijec "Hrvati", dok se Bog izgubio negdje dok se saginjao ispod šanka, da uzme bocu grappe, koju je Doktor inace pio. Doktor je bio prilicno osebujna osoba. Naime, on je doista po profesiji bio lijecnik, ali odmah nakon što su poceli nemiri u zemlji, a uskoro potom i prvi ozbiljniji oružani sukobi, Doktor je digao ruke od profesije i medu prvima otišao na ratište. Doduše, spadao je u mladu generaciju, starosne dobi oko trideset godina i navodno nije imao baš nekih sjajnih predispozicija da napravi lijecniku karijeru u bolnici, gdje je do tada radio, pa je stoga jedva docekao da se makne iz nje. Ne znam koliko je to bilo tocno, ali veci dio toga sam bio sklon pripisati "junaštvu" njegovih kolega s posla koji su, naravno, na svaki nacin gledali izbjeci egzoticna putovanja u smjeru Like, Slavonije, Dalmacije ili gdje se vec trenutno ratovalo. Možda i nije bio neki lijecnik, ali hrabrosti mu ocito nije nedostajalo. Druga je stvar koliko se cesto u životu hrabrost može izjednaciti sa ludosti, to se ionako u prvi mah ne vidi, tocnije, to saznamo kasnije, kad sve prode, ali ako vec nemaš tu osobinu, nemoj je nipodoštavati kod drugih, pridajuci joj sasvim deseti karakter, kako bi takvu osobu time unaprijed dezavuirao. Barem sam ja to doživljavao kao tipicno licemjerje onih koji nemaju nešto što aktualni društveni trenutak zahtijeva (na stranu koliko je to nekom prihvatljivo ili ne, iz ovih ili onih razloga). Nije teško razumjeti one koji ne žele na ratište (iskreno receno, puno lakše od onih koji žele), ali je teško prihvatiti omalovažavanje onih koji tamo dragovoljno idu, ma cime bili motivirani (ali da doista idu dragovoljno, a ne stoga da time zamjene odužu zatvorsku kaznu cije izdržavanje je naprasno prekinuto iz domoljubnih razloga). Može se covjek slagati ili ne s njihovom odlukom, ali prije zauzimanja stava o (ne)slaganju, preporucio bih svakome da se sam uživi u takvu situaciju i pokuša donijeti jednu takvu odluku. Cak i kad si unaprijed svjestan da odluku o odlasku na ratište neceš provesti u djelo, naježiš se od same težine takve odluke. Barem ja, pa stoga mudro prepuštam sudbini da ona odluci o tome, istovremeno se pri tom nadajuci da mi je dovoljno naklonjena.
- Robi, gdje si veceras? - prekine me u razmišljanju Doktor, kojem ni nakon nekoliko mjeseci druženja još nisam znao pravo ime. Uostalom, kome je ono uopce važno.
- Razmišljam da skocim do kazališta, cujem da tamo daju nekakvu predstavu, pa rekoh sam sebi da se malo kulturno uzdignem u ova ponižavajuca vremena - odgovorim ja.
- Naše kazalište nije davalo predstave ni u miru, a kamoli danas - ubaci se Mario, gurajuci cašicu grappe prema Doktoru.
- Stvarno je tako - složi se Doktor s Marijevom primjedbom. - Ja se i ne sjecam kada su zadnji put dali nešto pametno, osim pokoje ljetne predstave u Areni. Hej - obrati se on meni - jesi li ti ikada direktno odgovorio na pitanje! Otkud ti sad kazalište na pameti?! Svašta!
- Pa dobro, kad vec kazalište ne radi, onda su ocito ispunjeni svi preduvjeti da ostanem ovdje ili eventualno preselim u nekakvu slicnu visokokotirajucu kulturnu ustanovu u ovom gradu punom života - poluzlobno odgovorim.
- Što ti imaš protiv ovog kafica? - javi se Mario.
- Isto što i ti - odgovorim. - Smeta mi u njemu sve ono što mu nedostaje. A nedostaje mu toliko toga da cu taj dio preskociti, vis-a-vis lijepog odgoja u ranom djetinjstvu.
- Budi tu! - obrati se meni Doktor, ignorirajuci našu raspravu o nedostacima kafica. - Veceras mi dolaze neki decki koje vodim na ratište, pa ceš mi zatrebati.
- Zašto? - upitam ga ja. - Pa nisam ja svecenik da im dam zadnju pomast.
- Njima je Bog sve unaprijed oprostio cinom stupanja u Hrvatske oružane snage i voljom da brane domovinu - ozbiljno ce on.
- Ostavi taj dio za njih - primijetim. - Ja sam to vec više puta cuo i uvijek se pitam kakve veze ima Bog s time!
- Oni su spremni položiti život na oltar domovine - i dalje ce ozbiljno, poluteatralno on. - Da nije njih i njima slicnih, Hrvatska bi zauvijek ostala ukopana u Srboslaviji.
- Jebi ga - javi se opet Mario - lako je staviti život na bilo ciji oltar, dok još o njemu ne znaš ništa. Oni zadnji put su bili djeca. Smrde još na pelene. Ne znaju tko im glavu nosi a niti su svjesni da žrtvuju život. Pola njih misli da se ide samo malo pucati, zabaviti se, pa ce se onda vratiti kuci kao heroji i glumiti face. Jadni klinci. Nadam se da ce im se znati odužiti i Bog i domovina, koje sada prizivaju. Trebat ce im to.
- Koji je kurac vama dvojici danas? - upita Doktor, gledajuci nas mješavinom zabrinutog i zacudenog pogleda. Mora da je bio prilicno zatecen mojim, a pogotovu Marijevim stavom, cim koristi rijec "kurac", jer se takav nacin izražavanja od njega doista rijetko mogao cuti.
- Pitaj njega! - rece Mario.
- Ma ništa - odgovorim. - Prije smo malo filozofirali o životu i sjebali se, tako da ti od nas nece biti neke velike pomoci veceras.
- Vidim da ste, s obzirom na mentalno stanje, obojica zreli za ratište - pomirljivo ce on.
- Ti to iz vlastitog iskustva - ne izdrža Mario.
- Pa, bogami, tako nekako - mirno ce on. - Mogu ti reci da je na ratištu malo drugacija prica. Tamo smo svi isti. Tamo nema filozofa. Nego da završim, ti mi Robi trebaš jer te jedan od ovih što dolaze, poznaje pa me pitao za tebe, valjda te želi vidjeti. Cini mi se da dolazi iz Njemacke, koliko sam ja shvatio na brzinu.
- Mene poznaje? - ovaj put je bio red na meni da se doista zacudim. - Iz Njemacke? Pojma nemam tko bi mogao biti! Doduše, pola je Sinja, pa time i moje rodbine u Njemackoj, pa može biti bilo tko. Dobro, vidjet cemo. Valjda neki daljnji rodak. Znate koliko je prošlo vremena da sam napustio bivšu armiju, a još uvijek me odozdo zovu i provjeravaju jesam li u njoj ili sam se skinuo. Sve neki rodaci, od kojih barem za polovicu nikada nisam cuo u životu. Do ovog rata nisam ni znao da postoje.
- Jebi ga - ukljuci se Mario - možeš ih razumjeti. Nije sada lako biti u Sinju a imati rodu u uniformi jugoarmije. Znaš kako je to.
- Znam - odgovorim. - Dovoljno problema imam što sam ikad bio u njoj, a ne, ne daj Bože, da sam još u uniformi. Doduše, od kada su me oni genijalci prikazali na televiziji, prestali su zvati. Nije svako zlo za zlo.
- Ono je bilo na ponos, hrvatski ponos, stari moj - rece Doktor. - Samo nekoliko metara od komande jugomornarice osnivati naš casnicki zbor, s hrvatskom himnom i zastavom. Tako treba! Da se vidi da i u Istri ima onih koji su spremni na sve kada domovina zove.
- Doktore - ozbiljnim tonom ce Mario - hoceš piti ili nas zajebavati?
- Ako mogu oboje - odgovori ovaj, ocito odustajuci od daljnje domoljubne retorike.
- Društvo, meni je za sada dosta - promrsim ja, micuci se od šanka. - Idem do stana, malo se ispružiti, pa se vidimo kasnije.
- Nema problema - rece Doktor. - Ako ovaj mali dode, poslat cu ti ga gore.
- Radije ti mene pozovi da ja sidem dolje - dobacim ja na odlasku.
Oni me pozdraviše i ja izadem, polako se krecuci prema stanu, usput se pitajuci po tko zna koji put zašto su ljudi uopce gradili zgrade više od dva kata prije nego što su izmislili lift. A što se tice nepoznatog rodaka koji veceras stiže, više mi je odgovaralo da se vidimo u kaficu nego kod mene jer nikada ne znaš koliko ce dugo te domoljubne seanse trajati. Iz kafica uvijek mogu otici ispricavajuci se ovim ili onim razlogom, ali kad ti jednom upadnu u stan, zaboravi da ceš tu noc spavati. Tim više što sam veceras cekao Sandru da dode iz Rijeke, pa bih, uz sve uvažavanje, rodoljublje skratio koliko je to moguce.
Udem u stan, i to za divno cudo bez problema s onom drugom bravom, zatvorim vrata, u prolazu upalim televizor i po navici legnem na trosjed. Pored trosjeda, na omanjem stolicu bilo je nekoliko daljinskih upravljaca, od TV-a, satelitske antene, videa, kasetofona… Barem u necem smo u trendu sa svijetom, pomislim. Godilo mi je takvo izležavanje, gledajuci televiziju bez udubljivanja u sadržaj programa, slušajuci neku plocu ili kasetu, dok sam na TV-u ostavljao samo sliku, valjda zbog ugodaja. Tako imaš dojam da nisi sam u stanu, još se nekakvi likovi vrte po njemu, pa makar to bilo samo na ekranu.
Bio sam umoran jer sam danas morao kucati nekakav ugovor u uredu, jednom rukom, dok mi je kroz drugu, zagipsanu, uredno strujala lagana bol koja me stalno podsjecala na njen uzrok, na Acu i Borisa i onu noc, na naš rastanak. Oni su isplovili dan nakon toga, negdje u ranim popodnevnim satima. To mi je ispricao Ante, još jedan od bivših oficira one mornarice, koji je bio na Verudeli, uz more i gledao kako remorkeri vuku brodove na kojima smo proveli tolike godine. Sve i da sam znao kada isplovljavaju, ja si taj posljednji "ispracaj" ne bih priuštio, meni je rastanaka bilo dosta. Valjda se covjek cijeli život ne rastaje toliko puta koliko u nekoliko mjeseci trajanja rata. A tko zna kada ce i ovaj završiti. Nadao sam se da ce brzo. Vecinom su se procjene vrtjele do godinu dana maksimalno, dok se meni uvijek vracala misao jednog starog Dalmatinca, Imocanina, koji živi u Puli još od pedesetih godina, barba Ive, koji mi neki dan rece da nijedan rat na Balkanu ne može trajati ispod pet godina. Da su tako pricali i za onaj zadnji, II. svjetski, kako ce završiti do Božica, i tako bogami i bi, kako rece on, samo bi do petog a ne onog prvog Božica na kojeg su oni racunali. Moram priznati da se moje ratno iskustvo na Balkanu svodi na tekstove iz povijesnih udžbenika, pa nisam baš meritoran za davanje takvih sudova, ali sam se iskreno nadao da barba Ive griješi. Od same pomisli da bi rat mogao trajati godinama, da cu godinama živjeti u neizvjesnosti gdje cu sutra završiti (ratište je najgora varijanta, ali ni drugdje nece cvjetati ruže, ako to potraje), zlo mi je dolazilo. Ipak je ovo kraj dvadesetog vijeka, tu su zapadne sile, Amerika, pa nece valjda dozvoliti da se u ova vremena vodi višegodišnji rat usred Europe. Što se tice domacih politicara i njihove dalekovidnosti, humanosti, demokraticnosti i tome slicnih prozapadnih papazjanija, jasno mi je da po njima ratno stanje vjerojatno nikada ne bi ni prestalo. Nisam imao neko narocito visoko mišljenje niti o tzv. medunarodnoj zajednici, a još manje o njihovoj benevolenciji prema ovim prostorima, ali sam svejedno držao da zbog sebe nece dozvoliti dugotrajne ratne sukobe u svom najbližem susjedstvu.
Ma, konacno, tko mene uopce nešto pita i kome moje mišljenje išta znaci, pomislim, potpuno smanjim ton na TV-u i ukljucim kasetofon. Sobom se razlijegoše zvuci pjesama grupe U2, koju sam u zadnje vrijeme najcešce slušao. Oni su mi nekako išli uz svakakvo raspoloženje a i dobar dio tekstova bi se lako mogao primijeniti i na ove prostore. Irci i Hrvati ionako imaju nekih slicnosti, ako se sagleda povijest jednih i drugih. Slušajuci ih, zakunjam na trosjedu.
Iz polusna me trgne moje zvono o cijem sam specificnom zvuku vec govorio. Krrrrr! Moje jedino jedinstveno zvono. Mogao bih ga ipak zamijeniti, bez obzira na savjest, pomislim. Tko li je sada? Tko god da jest, umoran sam, bezvoljan i ne treba mi nitko. Jednostavno necu otvoriti. Krrrr! Koliko god bio uporan! Krrrr! Jebi ga, koliko god bude razumno uporan. Ovaj zvuk je bio toliko grozan da ga ne možeš predugo slušati a da to ne ostavi posljedice na ionako nacetu psihu, zlovoljno pomislim, polako se podignem i krenem otvoriti vrata. Na vratima je stajao Denis, moj rodak, tetkin sin, koji je živio u Berlinu. Tocnije, tamo se rodio, odgojio, školovao i živio, barem do sada. Ne znam ni da li je postao punoljetan. Preko ljeta je, kao dijete, dolazio u Dalmaciju, kada bi otvorenih usta slušao moje dogodovštine iz mornarice, koje bih mu ja satima pricao. Obožavao me. Pa i sad je dijete! Gledao sam ga zaprepašteno, onako nasmijanog, u crnoj uniformi HOS-a, s prišivenom šahovnicom na ramenu.
- Di si, rodo! - vikne on i zagrli me.
Rijetko u životu ostajem bez teksta, ali ovaj put sam stajao ukocen, bez rijeci, naprosto nisam znao što reci. On je valjda bio zadnja osoba na planeti koju bih ocekivao na svojim vratima.
- Kaži nešto! - vikne on, tapšuci me po ledima. - Je li ti drago da me vidiš?
- Bože moj! - konacno procijedim. - Naravno da mi je drago, ali otkud ti sada? Ovdje?
- Doša branit domovinu - rece on, dok mu se široki osmjeh nije skidao s djecackog lica. - Nas nekoliko se dogovorili, krenuli i eto nas. Tu smo da se borimo, da oslobodimo domovinu.
- Što da radite? - odmjerim ga blijedo ja i polako oteturam do trosjeda, gdje je i on sjeo.
- Jesam te iznenadio, a! - rece on, dok je iz njega naprosto izviralo zadovoljstvo trenutkom u kojem se nalazi.
- Jesi, bogami, jesi - rekoh ja, još uvijek se ne snalazeci.
- Ne spominji Boga uzalud - dobaci on. Ah, zaboravio sam na strogi katolicki odgoj moje uže i šire rodbine iz Sinja, pomislim.
- Navikao je on da ga spominjem uzalud - promrsim više za sebe. - Nas dvojica samo tako i komuniciramo zadnjih tridesetak godina.
- Molim! - javi se on. Nije cuo ili nije razumio moju opasku o nacinu mojeg kontaktiranja sa Svevišnjim.
- Ništa, ništa - odgovorim i uputim se u kuhinju.
- Di ceš? - dovikne on za mnom. Od hrvatskog jezika znao je samo dalmatinski dijalekt, sinjsku varijantu, koju je pokupio od roditelja, tocnije od majke, živeci i rastuci uz nju u Njemackoj.
- Idem vidjeti ako imam još što za pice - doviknem mu. - Upravo sam promijenio odluku glede pica, pa sad idem potražiti nešto tekuce, cisto da potkrijepim tako dalekosežnu odluku.
- Može i za mene - dovikne on.
- Svakako! - odgovorim glasno, misleci u sebi da kad vec može uci u uniformu, može se i napiti. To je svakako manje zlo od onog što ga ceka kao posljedica oblacenja ove crne odore.
Na srecu, jutros sam kupio jedan Stock, jer ga je Sandra pila, a koja cašica uvijek dobro dode, opuštanja radi. Kako stvari stoje, veceras cu imati puno jace argumente za pice, nego što bi to bilo opuštanje Sandre, iako bi mi ovo zadnje svakako lakše palo. A o zadovoljstvu da i ne govorimo. Ali, što je tu je, treba vidjeti kako se ova uspaljena mlada budala našla sada i ovdje. Donesem bocu i cašice, naspem pice i zapalim cigaretu. Zapali i on.
- Poceo si i pušiti - primijetim ja.
- Poceo sam ja mnogo toga - nasmija se on.
- Vidim - rekoh ja. - Nego, idemo iz pocetka. Otkud ti ovdje?
- Pa, kažem ti - odgovori on. - Nas nekoliko se skupilo, silo u auto jednog prijatelja i za Zagreb. Neki su odmah otišli na ratišta, a ja sam iskoristio da skocim do Pule, da te vidim. Eto, tija sam te vidit, pa sam doša.
- Lipo, bogami - krenem i ja na dijalektu. - Može jedno sitno potpitanje, cisto radoznalosti radi. Mamica i tajica su sigurno bili prisutni tvojem ispracaju iz Berlina, mašuci maramama, presretni što im je jedini sin odlucio život žrtvovati za domovinu, je li?!
- Jesi lud! - vikne on. - Nemaju pojma. Reka sam im da idem sa društvom na izlet, sedam-osam dana, pa cu im se tamo pri kraju izleta javiti i reci di sam. Onda ionako ne mogu više ništa.
- Pristup ti je originalan, nema što - priznam ja. - I što ti misliš, što ce oni napraviti kada to saznaju. Skakati od srece zbog tvoje odluke, kao što bi trebao svaki pošteni hrvatski roditelj ili završiti na psihijatriji, što se u takvim slucajevima takoder dešava nekim, doduše malo brižnijim i razumnijim hrvatskim roditeljima.
- Ha, ha, ha! - smijao se razdragano on. - Ti me uvik oraspoložiš, zato sam i doša do tebe. A i zato što sam mislija da ti to njima javiš, jer ko zna di cu ja biti.
- Ah, to je to - odmjerim ga ja. - Mene si izabrao da budem sretni glasnik. Nisi nikad cuo da glasnike takvih vijesti ubijaju. Nisi, naravno. Dakle, ja trebam nazvati tetu i pitati je da li se slucajno sjeca tvog izleta, pa ako kaže da se sjeca, onda da ja pripomenem kako bi bilo najbolje da ga na koju godinu zaboravi, zar ne? Pa, jebo te bog, jesi ti normalan?
- Šta ti je? - zacudeno ce on. - Pa ja sam mislija da ceš me ti razumit i da ceš im ti najbolje objasniti da sam to mora napraviti.
- Mora se samo umrijeti, a ti se ocito žuriš da to cim prije shvatiš - oštro odgovorim. - Slušaj, sinko, ovo je do sada bila zajebancija, a sada cemo malo ozbiljno razgovarati.
- Može - polupreplašeno ce on.
- Koliko godina imaš? - upitam ja.
- Dvadeset - odgovori on.
- Vec! - zacudeno cu ja, nepovjerljivo ga gledajuci.
- Ozbiljno, evo putovnica - rece on, kao da se pravda, pokušavajuci iz unutarnjeg džepa izvaditi taj dokument.
- Dobro, vjerujem ti - promrsim. - Jebi ga, to mi je malo sjebalo koncepciju. Dvadeset, kažeš. Dobro, imamo dva pristupa. Jedan je da ti objasnim da si upravo napravio najvecu glupost u životu s opisom onog što se dešava na ratištu, a drugi je da si napravio još vecu glupost u životu s opisom onog što ceš propustiti zbog odlaska na ratište. Koji ceš pristup?
- O ratištu sve znam - samouvjereno ce on. - Imali smo mi i obuku u Berlinu. Došli su neki decki i objasnili nam što nas ceka.
- Ma nemoj! - odmjerim ga pogledom koji je bio mješavina sažaljenja i bijesa. Bože moj, koliko možeš biti glup kad si mlad. - Onda cemo drugi pristup, buduci da su vas, blago meni, obucili i sve znate, pa nema svrhe da ti ja sada punim glavu s glupostima tipa kako primjerice izgleda tenk ili kako se ti usrano osjecaš ispred njega samo s pušcicom u junackoj hrvatskoj rucici. Dakle, drugi pristup. Može?
- Može! - radoznalo ce on.
- Hocemo razgovor voditi na akademskom ili pucko balkanskom nivou - upitam ga ja, gledajuci njegov izraz lica koji je govorio da ne razumije o cemu ja pricam. - Dobro, povlacim pitanje. Jebeš akademizam na Balkanu, on nas je ionako doveo dovde. Barem onaj srpski, hrvatski se ionako proslavio šutnjom.
- Ne razumin ti ja što ti pricaš - rece on.
- Ni ja - promrsim zlovoljno, jer sam imao loš osjecaj da ovaj razgovor ne vodi nikamo, ma na kojem nivou bio voden. - No, da krenemo iz pocetka. Dakle, jesi li imao seksualni odnos do sada?
- Molim - zbunjeno ce on.
- Jesi li je…
- Svatija sam - prekine me on. - Pa, ovaj, jesam!
- Aha! S obzirom na uvjerljivost tvog odgovora, recimo da sam shvatio da jesi, ali ne baš previše. Dobro, shvatljivo je da poslije obvezne nedjeljne mise u Berlinu, sa starcima, ne možeš ici u javnu kucu, barem ne možeš dok ne navršiš tridesetu i ne prodeš prvi razvod. Poslije to funkcionira jedno s drugim. No, pusti to! E, vidiš, odlaskom na ratište imaš poprilicne šanse da primjerice naletiš na nagaznu minu, koje se, hvala Bogu množe kao pecurke poslije kiše. One su ti inace miroljubljiva stvorenja dok ih ne nagaziš, što se naslucuje i iz njihova imena, ali ako ih nagaziš, imaju nezgodnu naviku da te raznesu u komadice. U najboljem slucaju ti se može desiti da ti jaja negdje po šumama Like glume vrapce. Vise sa grancica, shvacaš!
- Pa nece baš mene - protestira on.
- Naravno da nece tebe - ljutito odbrusim. - Ti ceš biti iznimka. Ti ceš cijeli završiti na nekom stablu, a ne samo tvoja neispražnjena jaja. Šuti, bogati! Ne gledaj me tako, necu psovati više. Vidiš, možda je to dobra ideja, to s prestankom psovanja, možda se dragi Bog iznenadi takvom drasticnom promjenom, pa baci pogled i na ovaj ukleti kutak planete. Opet, nije on toliko lud da ima posla s nama. Nema veze! Dakle, rezimirano, imaš sve šanse da je tvoje bogato seksualno iskustvo s ovim odlaskom na ratište time i završeno. Kako ti se svida ta pomisao?
- Šta god da se desilo, ja sam spreman - odgovori on, pokušavajuci pritom odavati cvrstinu, koja naprosto nije išla uz to naivno, djecacko lice.
- Sinko, ti si trebao prije dolaska ovamo svratiti psihijatru - nastavim ja. - Za razliku od tebe, mene i danas ovaj argument s jajima i eventualnom buducnosti bez njih odvraca od same pomisli da se preselim na ratište. Ako ne moram, naravno.
- Ja sam mislija da si ti vec otiša - rece on.
- Krenuo sam nekoliko puta, ali svaki put zalutam u bespucu zbiljnosti i ne stignem na cilj - progundam ja. - Ne razumiješ! Nisi citao knjige našeg dragog Franjice! Nisi! Pa gdje vam je ideološka podloga, pobogu! Dobro, ja sam u kurcu veceras i lupetam svašta, ali moram ti priznati da si me potpuno izbacio iz kolosijeka. Gledaj, recimo da i preživiš, ali što ce se desiti ako te zarobe cetnici? Jesu ti ovi gore objasnili što ce ti napraviti u tom slucaju?
- Pa što mi mogu - samouvjereno ce on. - Mogu me samo ubiti, a na to sam spreman.
- E, moj Denise - bespomocno cu ja, jer je sada vec bilo ocito da ovaj razgovor ne vodi nikamo - ako ti se to desi, a ne daj Bože, najmanje što ti se može dogoditi jest da te ubiju. Vjeruj mi da je smrt tada najmanji problem, samo ju se treba docepati. Ali ono što ceš doživjeti do smrti…
- Sve ja to znam - opet me prekine on - i na sve sam spreman. Stvarno jesam. Nego, rodo, ja moram doli, cekaju me drugi, oceš ti javiti mami da sam tu, molim te.
- A javit cu, a što cu - nemocno slegnem ramenima.
On ispije još jednu cašicu na iskap, zakašlje se, ocito i na tom polju nepripremljen za život. Podigne se, poljubi me i ode. Vrata se zatvoriše za njim. Tupo sam gledao u krakove one druge brave, sigurnosne i zakljucim kako je upravo sada pravo vrijeme da je demontiram. Uzmem iz ostave cekic i pocnem udarati. Sve jace i jace. Konacno sam je demontirao. Bio sam sav u znoju, gledajuci razbijene krakove i vrata koja to više nisu bila. Tako! Sada imam i zvono i vrata u istom stanju. Koje sranje! Uzmem telefon i nazovem.
- Mario, jesi ti? - viknem jer je s druge strane telefona zvonila pjesma "Zovi, samo zovi, svi ce sokolovi…"
- Ja sam - odgovori on. - Jesi ti, Robi?
- Jesam. Cuješ, kad ovi klinci idu na ratište?
- Nocas, ujutro, nemam pojma.
- Kaži Doktoru da mi je ovaj mali tetkin sin, da ga cuva ako ikako može. Neka ga stavi negdje u pozadini, barem jedno vrijeme, dok nešto ne nauci, inace ce izgubiti glavu drugi dan. Je l´ me cuješ?
- Cujem! Nema problema. Reci cu mu. A i ja ti idem za dan-dva, a možda i s njima, ako se nocas dobro napijem, jer mi je ovdje ionako pun kurac svega. Ako odem, ja cu ti ga pripaziti. Ako ne, reci cu ja Doktoru, ne brini.
- Daj molim te. Nemoj zaboraviti!
- Ne brini, kažem ti. Ako se ne vidimo, stari moj, drži se.
- Takoder. Cuvaj tu ludu glavu ako ipak odeš, navikao sam na tebe.
- I ja na tebe. Ako poginem, znaš koja ce mi zadnja misao biti. One dvije plavuše iz Ceške, prije potopa, na brodu, kada smo bili s njima cijelu noc i sutra do podne.
- Jedna je bila crnka.
- Dobro, to je bila tvoja, moja je bila plavuša.
- Tvoja je bila crnka, genije.
- Hej, nemoj mi sjebati zadnju misao, covjece. Bile su dvije plavuše, koliko se ja sjecam, seks za bogove, pica na tone, hej, to je bio život.
- Tocno, oprosti, sjecam se sada, stvarno su bile dvije plavuše. Da, to je bio život.
- Ko ga jebe, mi smo svoje prošli, pa što god da se desi.
- Jesmo, stari moj.
- Cuvaj se!
- I ti! I ako odeš, vrati se, bogati! Gdje cu više naci takvu budalu!
- Nigdje! Zato cu se i vratiti.
- Na to racunam.
- Hej, ostavi taj pištolj, idiote, ubit ceš nekog! Izvini, Robi, tu je neka budala repetirala pištolj i hoce da puca. Još ce mi policiju natovariti na glavu, a znaš kako su ludi bez mene. Pa, stvarno mi je pun kurac svega. Robi, moram prekinuti, moram ove kretene skockati da se još ne poubijaju medusobno. Ajde Bog!
- Bog!

III. GLAVA

Prošlo je više od mjesec dana od Denisova odlaska na ratište. S njime i drugima je to jutro otišao i Mario. Valjda je dovoljno popio pa je, eto, konacno otišao. Polako sam se vukao pored kafica koji je sada bio napušten, neuredan, s razbacanim stvarima po unutrašnjosti, ostavljen u stanju u kakvom je vjerojatno bio to jutro na njihovu odlasku. Zastava se, onako povelika kakva je vec bila, na nekoliko mjesta probušena od metaka (neciji je nagon tu noc ipak bio jaci od samokontrole, ako je pred jutro ikakve kontrole uopce bilo) i s mrljama od pica, napola otkacila od stropa i tako visjela, što je dodatno stvaralo nekakav sablasan dojam napuštenosti ili bolje receno prepuštenosti samom sebi. Cinilo se da je kafic odlaskom Marija i ostalih izgubio svaku svrhu postojanja, naprosto nisam mogao zamisliti da sutra u njemu bude neki uobicajeni ugostiteljski objekt, s prosjecnim gostima, onima kojima nije svojstveno da se prije odlaska na pice naoružaju do zuba svim raspoloživim eksplozivnim sredstvima kojima trenutno raspolažu, onima koji ne provode noci i noci pjevajuci pjesme koje velicaju Juru i Bobana i njima slicne povijesne velicine ovog naroda, baveci se usput intenzivno tekucom problematikom tipa konjak, loza, grappa, koja je pregrijavala junacka srca do usijanja. Ruku na srce, ako ikada budem morao na ratište, vjerojatno cu se i sam ugledati na njih u pogledu pica jer mi se trijeznom tamo nikako ne ide. Što se naoružanja tice i to sam konzumirao zadnjih mjeseci, do odlaska jugoslavenske vojske iz Pule (upravo su zadnji njeni pripadnici otišli, barem tako pricaju), cesto šetajuci s pištoljem u unutarnjem džepu kaputa, pa bi se tu moglo raspravljati samo o kolicini oružja s kojom covjek u ova nemirna vremena hoda okolo. O svrsi nošenja oružja ne bih ovom prilikom. Što se pak tice pjesama, kažu da tko pjeva, zlo ne misli. Tko god je to smislio, a cini mi se da se radi o proizvodu nekog pripadnika ljudske rase rodenog na Balkanu, taj je imao doista specifican smisao za humor. Kao što je uostalom cijeli Balkan specifikum u svakom pogledu.
Mario je po svom dobrom obicaju samo nestao, ostavio poruku vlasniku kafica da se javi meni, kao njegovom pravnom zastupniku koji ce sve srediti. Naravno, ja sam vlasniku objasnio da je Mario "sredio sve" što je stigao (pažljivo izbjegavajuci pobliže objasniti na što se to "sve" odnosilo), a da ostalo vidi s njime kada se vrati, za mjesec-dva najkasnije. Dakako, nisam imao blagu predstavu kada ce se Mario vratiti, kao niti da li ce se uopce vratiti, ali sam tako zabrinutog vlasnika skinuo s glave barem sljedeca dva mjeseca. Zahvaljujuci ovako uvjerljivom obrazloženju, kafic je i dalje cekao Marija. A i što sam mogao! Kako reci covjeku da Mario, sve i da se vrati, nece uzeti kafic natrag u najam, a još manje platiti zaostale najamnine (što je ovog najviše mucilo). Nisam imao srca da u covjeku ubijem zadnju nadu za nekakvu zaradu u ovoj tekucoj 1991.g., koja se za koji dan približavala kraju. Genije sam kad je u pitanje kupovanje vremena, makar na kraju te kupovine najcešce imam više štete nego koristi. Zapravo, u pravilu imam više štete nego koristi. Naprosto, ne riješiš pravodobno problem, nego prolongiraš njegovo trajanje, s time da se on u meduvremenu obicno okiti s dodatnim otežavajucim okolnostima, pa kad konacno dode red da ga moraš rješavati, to je skoro uvijek barem dva puta teže nego na pocetku. Medutim, kako odoljeti liniji manjeg otpora, pogotovu na Balkanu, još u ovim neizvjesnim vremenima, kad ionako ne znaš niti hoceš li se sutra probuditi živ, pa je utoliko osnovanija bojazan da bi se placanje zaostale najamnine ipak pokazalo u najmanju ruku preuranjenim cinom, na vlastitu štetu, dakako. Stoga se razumnom covjeku namece zakljucak da takve aktivnosti treba uskladiti s aktualnim društvenim trenutkom (koji podrazumijeva svašta, ali placanje nekakve najamnine, svakako ne). Pa kad je vec tako, uzmimo dva mjeseca, koje je covjek bez puno razmišljanja prihvatio (naprosto ne možeš vjerovati koliko ljudi danas imaju razumijevanja za ovakve stvari), a kasnije cemo vec vidjeti kako ce se sve to skupa razvijati.
Tetu u Berlinu sam obavijestio o Denisovu odlasku na ratište, ublažavajuci stvarnost koliko god sam mogao pricama kako se ne treba posebno brinuti, kako on nije direktno na prvoj crti bojišnice (kao da je ona znala koliko crta ima bojišnica i kao da je važno ako te koknu na zadnjoj umjesto na prvoj, ali je barem dobro zvucalo), nego da je u pozadini, te kako poznajem ljude koji su tamo i koji se brinu o njemu da mu se nešto loše ne desi i tome slicno. Od tada ona uredno zove svaku vecer, pita da li sam cuo nešto novo o njemu. Ja papagajski ponavljam da je sve u redu, onda se ona pošteno isplace, da bi pri kraju razgovora redovno skidala porodicno stablo tetku, svojem mužu, koji je, podrazumijeva se, bio kriv za sve. Naime, da nije bilo njega i njegovog svakodnevnog busanja u junacka hrvatska prsa, njegovih prica kak bi on preklal sve cetnike da je malo mladi (tetak mi je inace Zagorac), mali ne bi nikada toliko prolupao. Onako, stalno slušajuci pijanu budalu kak bu ih on sredil, mali u trenutku nadahnuca ode u tajino ime odraditi posao. Što nije poslao sina iz prvog braka, siktala je teta, nego baš njihova jedinca. Uzgred budi receno, problem prvog braka je malo kompleksnije prirode gledano iz novonastale perspektive. Naime, prva je ženica bila iz Srbije, Vojvodine, pa bi taj sincic od kojih tridesetak godina sada trebao živjeti u Novom Sadu, a ako je sretne ruke pa je i završio na ratištu, svi su izgledi da nije na tajinoj strani. Uglavnom, jadni je tetak od tada postao veci vjernik od pape, intenzivno moleci Boga da mu se sin vrati živ i zdrav jer u suprotnom može i sam na ratište, što mu ljepša polovina svakodnevno predlaže, sugerirajuci mu da tamo zamijeni sina i da tako bu napokon poklal sve te svoje cetnike. Ne daj Bože da se sin ne vrati, u tom bi slucaju ratište bilo djecji vrtic u usporedbi sa njegovim ostatkom života sa tetom. Barem koliko je ja poznajem. Sve mi se nekako cinilo da tetkova fronta nije ništa lakša od sinovljeve, ma gdje se ovaj potonji nalazio. A kad smo vec kod Denisa, od odlaska sam samo jednom cuo Marija na telefon, kada mi rece da je sve u redu, da se ne brinem, da je mali prva liga i da se snašao, ma što to znacilo.
Ja sam i dalje uredno radio u kancelariji, a u slobodno vrijeme pomagao pravnim savjetima raznoraznim hrvatskim nesretnicima, od vojnika do izbjeglica, koliko se to uopce moglo i koliko je to imalo smisla u ovim vremenima kad doslovno ništa nije funkcioniralo, a najmanje državni ustroj koji bi se kao trebao brinuti za pojedinca i rješavati njegove probleme. Kao da je ikada u povijesti ovih prostora pojedinac bio pretpostavljen naciji, toj masi iz koje u ovim kriznim trenucima (a na Balkanu su uvijek krize, samo je pitanje trenutnog uzroka i njene jacine) kuljaju enormne kolicine nekontrolirane strasti, koja neke pripadnike te uspaljene mase (da ne govorim sada o kolicini) lišava osjecaja svake moralne odgovornosti, usput promicuci osjecaj nepobjedivosti do apsurdnosti! Možeš svaki dan cuti slavodobitne izjave tipa da je Bog sigurno uz Hrvate, uz Srbe se "podrazumeva samo po sebi", kako bi oni rekli, a naravno i Alah uz muslimane, da se ne mogu pociniti zlocini u obrambenom ratu, da sve loše stvari rade oni drugi, i tako dalje, sve ovisno samo o tome koga od njih trenutno slušaš. Uglavnom, nebeska posla, gdje ovozemaljski argumenti ne samo da nemaju nikakvu snagu nego ih nitko ne želi niti poslušati. I sad bi tu neki pojedinac da traži nekakva svoja prava, svojstvena samo njemu, nebitna za naciju, državu, povijest?! Taman posla! A i kako da ovdje ikada itko bude važan, kada tu nijedna generacija nije prošla bez rata za ovu ili onu neovisnost, ovaj ili onaj ideal koji je definitivno predstavljao najkvarljiviju robu na ovim podnebljima. Uvijek se pokvari prije isteka roka trajanja, utisnutog na paketu iluzija, kojeg njegovi tvorci lijepo upakiraju, zavežu mu mašnicu i prodaju ga narodu. Pa dok ide, ide. Tjah, uvijek se ogorcim kada se sjetim svih tih nesretnih sudbina, do kojih nikome nije stalo i koje nikome ništa ne znace.
Osim pripadnicima vlastitog naroda pomagao sam i brojnim bivšim oficirima bivše nam zajednicke a sada neprijateljske armije, svih mogucih nacionalnosti, uglavnom u rješavanju njihovih statusnih problema. Primjerice, za pocetak, ova država nije htjela ni cuti da im prizna radni staž proveden u toj neprijateljskoj vojsci. A to što je ona bila jedina vojska u bivšoj državi zadnjih pedesetak godina, što je tek prije koji mjesec postala neprijateljska, što su oni tamo radili cijeli radni vijek, e, to je vec njihov problem. Tko im je kriv što nisu prije tridesetak i više godina bili malo dalekovidniji i pazili ciju uniformu oblace.
U meduvremenu sam stan renovirao, što u mojem slucaju znaci da sam ga samo olicio i promijenio ulazna vrata, koja nakon one vrlo uspjele demontaže sigurnosne brave baš i nisu najbolje funkcionirala. Zvono opet nisam promijenio iako sam bio odvio pola vijaka što ga drže, a onda odustao. U toj operaciji sam izgubio još jedan vijak, što sada za posljedicu ima malo tiši ali nepodnošljiviji zvuk. Prije cu crknuti ja nego on, pomišljao sam svako toliko, poprijeko ga gledajuci.
Sandra je došla onu vecer kada je Denis odlazio, vidjela u kaficu pijane dragovoljce, potom vidjela mene u polupijanom stanju kako pokušavam nešto napraviti od vrata koja sam prethodno uništio, okrenula se i otišla bez rijeci. Zapravo, u prvi mah sam pomislio da je nešto zaboravila donijeti iz auta, pa se vratila po to, a kada se nakon toga nije pojavila, shvatio sam da je odista otišla. Danima sam poslije razmišljao o cemu se radi, cekajuci da se javi, ali ulazud. Ona se nije javljala, a ja nisam zvao. Kad bih ja bio kriv za neku našu svadu (a to je uglavnom bilo svaki put kada bi do svade došlo, jer ih je vecina imala isti razlog, o cemu cu možda nešto reci kasnije), vec bih nekako našao nacin da izgladim situaciju. Ovaj put sam se nakon dugo vremena osjecao nevin i, dakako, želio kapitalizirati to rijetko stanje. Znao sam da ce se javiti prije ili poslije, ali zaista nisam mislio da ce toliko vremena proci do toga. Bilo kako bilo, konacno se javila jutros, kada je rekla da veceras dolazi u Pulu, da bi "navratila". Složio sam se, ma što pod time podrazumijevala, iskreno se nadajuci napokon jednoj ugodnoj veceri, da ne kažem noci. Malo je zvucala suhoparno, ali sam to, ne želeci kvariti predstojece zadovoljstvo, pripisao lošoj telefonskoj vezi.
Sjedio sam na kaucu, slušao neku kasetu s izborom laganih stranih pjesama koju sam svojedobno snimio za posebne prilike, kada se ona pojavila. Lijepa kao i uvijek. Visoka, predivno gradena crnka, s kratkom kosom, malcice prcastim nosom i izraženim punim usnama. Tocno po mojem ukusu. Barem što se fizickog izgleda tice. Što se one druge, mentalne strane tice, previše bi mi vremena trebalo da objasnim tu vezu koja je trajala vec desetak godina, s manjim usponima i još vecim padovima, koji su na trenutke licili na ponore, a konacno, kad malo bolje razmislim, nisam ni siguran da bih u tome uopce uspio. No, što god da se dešavalo izmedu nas, a dešavalo se doista svašta, uvijek smo na kraju nekako uspjeli preživjeti zajedno.
Bila je utegnuta u neki siv komplet, ispod kojeg se nazirala svaka oblina skoro savršenog tijela. Barem iz moje perspektive, kako vec rekoh. A nisam je vidio više od mjesec dana, pa je to dodatno povecalo moju naklonost ka njenim dražima, narocito fizickim. Ušla je tiho, ovlaš me poljubila u obraz i sjela na trosjed. Bila je vrlo ozbiljna. Preozbiljna, kad bolje promislim. Obicno bismo se najprije izljubili, svakako ne ovlaš kao sada, potom bi se ispružila na trosjed, zamolila me da joj skinem cipele, nakon što bih to ucinio donio bih joj pice i tako bi nekako vecer pocinjala. Obrnut postupak je bio kad sam ja odlazio k njoj. Sada je samo sjedila, šutjela i ozbiljno me odmjeravala.
- Ja bih barem rekao dobra vecer - rekoh ja, mjerkajuci je ispod oka, pokušavajuci razumjeti situaciju.
- Dobra vecer, ljubavi - tiho odvrati ona, s prizvukom cinizma koji nije slutio na dobro.
- Imamo li mi nekakav problem za koji ja ne znam? - upitam je odmah ja. Bolje odmah znati na cemu sam, pomislim, prije ce se riješiti, ma o cemu se radilo.
- Imamo li? - uzvrati ona protupitanjem.
- Sudeci po tvojem izgledu imamo - zakljucim ja. - Problem je jedino što ja ne znam u cemu se on sastoji.
- Bože moj - izvještaceno ce ona - kada si ti uopce znao u cemu je problem!
- Reci o cemu se radi, nisam baš raspoložen za ovu vrstu rasprave - ozbiljno cu ja.
- Nisi? - zacudeno ce ona. - A za koju jesi? Za onu u kojoj cu se ja unaprijed složiti s tobom, u kojoj necu ništa zahtijevati od tebe, u kojoj ti ne moraš ništa poduzeti, u kojoj se tebe nece dirati i tako dalje. Za tu vjerojatno jesi, je li!
- Sandra, koji ti je kurac veceras? - odbrusim ja, dok me je bijes lagano obuzimao. Ova konverzacija mi je pocinjala ici na živce.
- Zovem se Aleksandra, a ne Sandra, toliko valjda znaš o meni, zar ne? - rece ona, ne micuci se iz položaja na trosjedu, fiksirajuci me svojim velikim crnim ocima.
Blijedo je odmjerim, u nedoumici. Definitivno mi nije bilo jasno kamo ovaj razgovor vodi. Naravno da sam znao da se zove Aleksandra, ali oduvijek sam je zvao Sandra, uostalom, kao i svi drugi. Konacno, pod tim sam je imenom i upoznao. Ili je i ona pukla ili se nešto desilo što ja ne znam, pomislim. U svakom slucaju nešto ocito nije bilo u redu. Sada mi je bilo žao što je ipak nisam nazvao u meduvremenu, bez obzira na moju neupitnu "nevinost" koja mi se, ne znam iz kojeg razloga, cinila sve tanjom i tanjom. Pokušao sam dokuciti nešto iz njenih lijepih ociju, koje su se posebno isticale svojom dubinom, koje su naprosto bile prekrasne, bez obzira na njeno raspoloženje. Poželi covjek uskociti u njih i nikada više ne isplivati iz ta dva duboka crna jezerca. Medutim, ako se situacija nastavi ovako nepredvideno razvijati, nema veceras ništa ni od kakvog uskakanja, pomislim zabrinuto.
- Dobro, Aleksandra, ako tako hoceš, ali ne znam otkud ta promjena - oprezno cu ja. - Oduvijek sam te znao kao Sandru, ali ako je to problem, možemo se ponovno upoznati. Dakle, Aleksandra, drago mi je, ja sam Robert, za prijatelje Robi. Imaš li ti neko skraceno ime za prijatelje?
- Zašto nisi nazvao sve ovo vrijeme? - upita ona oštro, ignorirajuci moj pokušaj ponovnog upoznavanja.
- Ja! - zacudeno je pogledam. - Zašto ja? A ti? Zašto ti nisi?
- Zašto mi nisi došao ocu na pogreb? - nastavi ona istim tonom.
- Molim!
- Što moliš?- istim, malo povišenim tonom ce ona. - Što je? Izgubio si dar govora ili što? Onda cu ja odgovoriti umjesto tebe. Dakle, moja Hrvatina nije si mogla priuštiti da dode na sprovod ocu žene s kojom živi ili koju pokušava uvjeriti da živi s njom vec desetak godina samo zato što joj je otac Srbin, zar ne? A da ne pricamo o tome koliko ga je taj sada pokojni Srbin volio i cijenio. Žalosno! Ne, nije žalosno. Bijedno je. Bijedno!
- O cemu ti pricaš?
- A i kako jadan da on dode na pogreb - nastavi zajedljivo, jednako oštrim tonom ona, ne obaziruci se na moju upadicu - kada je to srpski sprovod, kada je tu srpski a ne hrvatski svecenik, konacno tu je i srpski mrtvac, a ne možeš ga mrtvog proglasiti Hrvatom. Ili i to sada možete, tko zna. Ako si imao kakvu vezu za to, a ti imaš toliko veza da za vecinu više i ne znaš cemu ti služe, mogao si nam to onda na vrijeme javiti pa bismo i toj sitnoj formalnosti udovoljili, njemu je ionako bilo svejedno, ne bi se protivio, te bi se onda i ti, iako si Hrvat, mogao pojaviti i ispratiti ga na posljednje pocivalište. Onda bi možda mogao ispratiti covjeka kojeg si poznavao sve ove godine, sa kojim si popio more pica, kojemu, izmedu ostalog, uredno odvlaciš kcer u krevet i u prosjeku joj se barem deset puta godišnje zaklinješ da ceš ostatak života provesti s njom, naravno, sve to spominjem samo ako je to od nekakvog znacaja za dolazak na njegov pogreb. A kada vec spominjem moju malenkost, kojoj je cast što je bila njegova kci, rado bih željela saznati da li je od znacaja i cinjenica da te ta njegova kci ceka sve ove godine, kao posljednji idiot, što ocito jesam cim imam posla s tobom, da trpi sve tvoje promašene brakove, a o vezama koje pukim stjecajem okolnosti nisi stigao okruniti brakom da i ne govorim, da prelazi preko stvari preko kojih nitko normalan ne bi, i tako dalje i tako dalje. Što ceš, luda žena koja se zakacila, koja smatra normalnim da nekom prizna da ga voli samo zato jer ga stvarno voli, jer smatra da je takoder normalno da se za nekog boriš dok tako nešto osjecaš za njega. To je valjda posljedica one srpske polovice, one lude, dakle oceve strane u meni. Ona hrvatska, majcina, stalno mi govori da sam sve ove godine izuzetno uspješno glumila budalu. Da se kojim slucajem dodjeljuje Oskar za takve uloge, ja bih bila nominirana u pocasnoj kategoriji, onoj za životno djelo, izvan svake konkurencije. Pa, eto, ljubavi moja, konacno je u meni prevladala ta moja hrvatska komponenta, dakle ona razumnija, pa sam ti stoga došla reci, sada kao Hrvatica, dabome, da sam to prestala osjecati i da te ostavljam zauvijek.
- Stani! - podviknem oštro ja, kada sam konacno uspio doci do rijeci, jer je ona svoj monolog izrekla skoro u jednom dahu ili mi se barem tako cinilo. Toliko otrova odjednom vec dugo nisam doživio. - Kao prvo - nastavim - volim te, ma što ti dalje pricala. Kao drugo, nemam pojma o cemu pricaš osim da me ostavljaš, s jedne strane, a s druge, ako sam dobro razumio, da ti je otac umro?
- A ti to kao ne znaš? - razdražljivo ce ona.
- Ne znam!
- Kako ne znaš kad sam ti poslala telegram? - bjesnila je i dalje. Sada je ustala s trosjeda i šetala se po sobi, gore - dolje, strijeljajuci me ocima.
- Kakav telegram?
- Telegram sam ti poslala, u kojem sam te o tome obavijestila. Telegram! To ti je onaj mali komadic papira koji poštar donese isti dan kada se pošalje i na kojem obicno piše nešto iznimno važno. Takav papiric sam ti poslala cim je umro, dakle, nekoliko dana prije nego sam zadnji put bila u Puli, kada sam došla samo da ti u lice kažem što mislim o tvom nedolasku i svemu drugom što sam ti sad rekla. Pa kad sam te vidjela pijanog, kraj polomljenih ulaznih vrata, a još prije toga dolje sve one tvoje naroljane pajdaše u crnim uniformama, shvatila sam da to jednostavno nema smisla, pa sam se okrenula i otišla.
- Kako je umro? - upitam ja što sam mogao normalnijim glasom u tom trenutku, iako je umalo ne upitah zašto je onda i sada došla, ali to bi naravno bio kraj razgovora i njenog boravka u stanu, a o neprimjerenosti takvog pitanja u ovom trenutku da i ne govorim, pa sam sâm sebi cestitao na samokontroli.
- Infarkt, od cega bi drugo - jetko ce ona. - Danas Srbi umiru ili od metka ili infarkta. On je od infarkta.
- Što se nacina smrti tice, infarkta i metka, tu smo mi Hrvati s vama Srbima još uvijek bratski izjednaceni - ovaj put ne izdržah, iako mi je u glavi zvonilo na uzbunu, sve mi je govorilo da moram spustiti lopticu dok je vrijeme. Jest, ali dalmatinska jezicina. - Jebi ga - nastavi govoriti onaj drugi u meni - oprosti, zaboravih da smo mi sada na istoj strani pošto si postala Hrvatica, ali s te strane, kako vidiš, nažalost, nisi narocito profitirala promjenom krvnih zrnaca.
- Jebi se! Odlazim! - vikne ona, uzimajuci torbicu i krecuci prema vratima. - Stvarno si jadan, bijedan, nedostojan jedne moje suze, a najmanje mojeg dolaska. Nisi zavrijedio niti to da ti se ovo kaže u lice. Nisi vrijedan nicega. Nicega!
- Sandra, moja najiskrenija sucut za oca - dobacim joj ja, kad je vec bila na vratima. Zastala je na tren. - Stvarno mi je žao - nastavim. - Volio sam tog covjeka i da sam taj jebeni telegram primio, došao bih na njegov pogreb, taman kad bi mi to bilo zadnje što sam napravio u životu. I ti to znaš. A sada možeš otici ako hoceš, ali mislim da si došla ovamo da barem to cuješ.
Stajala je zamišljeno, nekako umorno, na otvorenim vratima, okrenula glavu prema meni i pogledala me beskrajno tužnim, rezigniranim pogledom. Cinilo se da joj je bijes poceo splašnjavati. Samo Bog zna što joj je sve tog trenutka prolazilo kroz glavu. Šutio sam, nisam znao što reci, a da sve opet ne ode k vragu.
- Robi - ona ce tihim glasom koji je zvucao kao kad ti netko na kraju balade oprašta sve loše što si mu ikad ucinio i to samo zato što su svi drugi osjecaji izgubili svaki smisao - primio si telegram i u tome i jest problem. Provjerila sam osobno na pošti. Telegram ti je urucen.
Kroz glavu mi je u tom trenutku proletjelo tisucu misli odjednom, pokušavajuci dokuciti gdje je nastao nesporazum. Ja doista nisam primio nikakav telegram, ali isto tako sam bio siguran da ga je Sandra poslala jer, poznavajuci nju, ona nikad tako nešto ne bi izmislila. Onda mi sine!
- Jao, bog te jebo! - uzviknem ja i makinalno se uhvatim za glavu.
- Što je? - sumnjivo me odmjeri ona s vrata. - Nemoj mi samo reci da si smislio nekakvu izliku. Nemoj, molim te! To doista ne bih mogla veceras podnijeti.
- Sandra, vrati se i molim te, poslušaj me dobro, pa onda možeš ici kamo god želiš. Molim te!
Ona je i dalje stajala na vratima i gledala me. Nekako izgubljeno. Konacno se pokrene i vrati u sobu. Sjedne za stol.
- Reci! - procijedi kroz zube.
- Sandra, dovoljno me dobro poznaješ pa znaš da bih na taj pogreb došao taman kad bih zbog toga glavu izgubio. Iz principa. Znaš da sam ti oca izuzetno poštovao kao stvarno dobrog i poštenog covjeka.
- I on tebe - upadne ona - zato me to toliko i boli. Izdao si me, Robi. Izdao gore nego onda na pocetku, prije desetak godina, kada si me prvi put ostavio.
- Slušaj, to od prije desetak godina nema veze s ovim. I nisam te ni tada izdao, nego se radilo o apsurdnom nesporazumu, ali kada te nisam uspio u to uvjeriti sve ove godine, izlišno je i pomišljati da cu veceras uspjeti. Ali, slušaj me, kunem ti se da telegram nisam primio, ali sada znam i zašto - nastavim. - Imam, tocnije imali smo ludog poštara koji se stalno opijao dolje kod Marija i koji se baš tih dana spremao dragovoljno otici na ratište. Znaš koliko puta mu je poštanska torba ostala u kaficu. Cak je i Mario jednom nosio nekakvu poštu okolo, valjda nešto važno, jer je ovaj bio mrtav pijan. I sada je, koliko znam, na ratištu. Idiot je sigurno izgubio telegram i kasnije, kad se otrijeznio, sam potpisao primitak i to je to. Tako je stalno radio, casna rijec.
- Bila je i osmrtnica u novinama, i u pulskim novinama, jer znaš da i tu u Puli imamo rodbine. Kako to da je nisi barem tamo vidio?
- Nikad nisam citao lokalne novine - procijedim. - Znaš da ih ne citam.
- I ti nisi znao da je on umro?
- Ne, doista ne! - odgovorim. - Da ti objasnim nešto. Ja jesam Hrvat, ali to je moja osobna stvar i zbog toga a priori ne dijelim ostale ljude na Hrvate i Srbe ili ne znam koje druge nacije, ogradujuci se od podjela koje postoje na ratištu, gdje su uvijek dvije strane suprotstavljene, neovisno o mojoj ili volji bilo kojeg drugog obicnog smrtnika. To je problem gospodara rata, a ja kao i vecina drugih mogu biti samo sluga u tom cinu. Dok god nisam na ratištu i dok god se ne puca u mene, za mene postoji samo covjek sa svojim imenom i prezimenom. Kada netko bude pucao na mene, i ja cu u njega, ma tko to bio. Ako to vec moram reci, ja jesam ponosan što sam Hrvat u mjeri u kojoj je bilo tko drugi na ovom svijetu ponosan na to što je Englez, Francuz, Nijemac ili bilo tko. Ni više, ni manje. Pogotovu kad mu je zemlja u ratu, kad se svako toliko emocije malo otmu kontroli.
- Koliko su se tebi emocije otele kontroli? - upadne ona.
- Svakako ne toliko da bih zbog toga naudio bilo kome, ako taj direktno ne ugrožava mene - odgovorim ja. - No, da nastavim gdje sam stao. U mojem slucaju moraš poci od cinjenice da sam roden u kraju gdje te najprije nauce hrvatsku himnu, potom igrati briškulu i trešet, a tek onda zvati majku. Ovo zadnje doduše i nije obvezno. Zvuci malo pojednostavljeno, ali vjeruj mi, nije daleko od istine. Mi se svojih bližih sjetimo tek kad odu od nas ili ne daj Bože ostanemo bez njih, a onda patimo za sve ono lijepo što smo im propustili reci ili pokazati dok smo to mogli. Zato je ta patnja nemjerljiva, toliko puta s toliko duše opjevana, ali rijetko na vrijeme iskazana. No, da se vratim temi razgovora. Uglavnom, da budem malo patetican, takav ponos u mojim krajevima s rodenjem ide, kao sudbina i prati te cijeli život, ali kao i sve drugo u životu, postoji sto i jedan nacin na koji se on može nositi. Primjerice, moj ponos, takav kakav jest, dozvoljava da cijenim svakog Srbina koji je ponosan zbog toga što je Srbin, pod uvjetom da to nije na moj racun. A moje hrvatstvo je samo na moj racun, niciji drugi. Nikad nije bilo i nikad nece biti. To je naprosto moja osobna, privatna stvar koju sada tebi govorim jer me ova bizarna situacija na to tjera, jer maltene proizlazi da se moram pravdati zato što jesam to što jesam, što je naravno apsolutni nonsens, u svakom pogledu. Za svakog, a ne samo za mene. U svakom slucaju to drugima ne govorim jer ih ne treba interesirati. Dakle, ne smatram da sam samo time što sam roden kao Hrvat išta posebno dobio ili izgubio. To je naprosto cinjenica o kojoj je svojedobno Bog trebao voditi racuna, a ne ja, a ja se ne petljam u njegove kompetencije. Jest da bih bio sretniji da sam roden u New Yorku, pa makar koje nacije ili podrijetla, ali to je onaj problem sukoba nadležnosti izmedu Boga i mene, u kojem ja, kako je vidljivo, od rodenja ostajem kratkih rukava. Na kraju, moram napomenuti da ne podnosim profesionalne Hrvate, Hrvate od zanata, kakvim si me ti indirektno deklarirala u maloprijašnjem izljevu oduševljenja, a naravno, profesionalne Srbe još i manje. A takoder ne dopuštam da mi itko ikad, zbog bilo cega odreduje s kime i zašto cu se družiti, niti ce me itko ikada natjerati da se odreknem nekih ljudi i uspomena, ili tocnije, da se odreknem dijela svojeg života. Mogu se nekih ljudi sam odreci, nekih se i jesam, ali cu to onda napraviti iz vlastitih pobuda i motiva, ne može me nitko treci natjerati na to iz nekih svojih razloga. Ja nisam stvarao prijateljstva zbog politike, pa ih necu ni gubiti zbog nje. Neki su me se "prijatelji" odrekli zbog politike, a i ja sam se potom odrekao njih, ali ne zbog politike, nego zbog te njihove odluke. Politika mi se gadila i ranije, ali oni su mi se zgadili tek kad su poceli tretirati dojucerašnje prijatelje iskljucivo po trenutnim politickim kriterijima. Dakle, ako sam se i odrekao nekih, onda je to iz razloga koji su meni osobno važni i koji meni nešto znace, a jebe mi se što netko treci o tome misli i što bi to njemu trebalo znaciti. I tako funkcioniram otkad znam za sebe, što je tebi vrlo dobro poznato. Jesam li bio dovoljno jasan?
- Prilicno - odgovori ona.
- Još jedino da kažem kako mi je žao i da iskreno suosjecam koliko god to mogu sa svim obicnim, uvjetno receno normalnim Hrvatima, od kojih mnogi sada diljem ove jadne zemlje pate na najgori moguci zamisliv nacin, ni krivi ni dužni. Ravnoteže radi, a i mene radi, isto tako mi je žao svakog poštenog Srbina koji iz slicnih razloga pati, takoder ni kriv ni dužan. Ali mi nije žao onih idiota koji sada pucaju po mojoj zemlji i ubijaju ljude. Valjda to nitko normalan ne može ocekivati od mene niti od bilo kojeg normalnog covjeka, pa bio on Hrvat ili Eskim.
- Hrvati ne ubijaju nego u obrani? - upita ona.
- Da li se moji samo brane ili i oni ubijaju druge samo zbog razlike u naciji, doista ne znam i ne mogu ovog trenutka o tome suditi, ali ako to cine, vrijeme ce pokazati. Ako takvih pojava i ima, nije cijeli narod za to kriv. Budala, idiota i raznih drugih bolesnika uvijek je bilo i bit ce ih kod svih naroda, a što je ratno stanje njihov prirodni okvir postojanja, to nije moj problem. Ne možeš valjda mene okriviti zbog toga!
- A Srbi se mogu okriviti kao narod? - upita ona.
- Pa - otegnem ja, dok se onaj drugi opet u meni budio - ne mogu, naravno. Ali, dozvolit ceš, kako sada stvari stoje, cini se da u srpskom narodu ima malo više spomenutih dvojbenih zdravstvenih slucajeva nego kod nas.
- Cini se da je tako - složi se na moje cudenje ona. Ne zbog toga što sam ja mislio da ona na to gleda drugim ocima, nego naprosto da meni oponira. - Nego - nastavi ona - upada mi u oci da se uvijek, kad god se vodi malo ozbiljniji razgovor, kad god hoceš reci bilo što iole bitnog o sebi kao osobi, vracaš na Dalmaciju. Sve svoje životne stavove, promišljanja, odluke vežeš za podrijetlo. A što je sa svim tim godinama provedenim izvan Dalmacije, što je s drugim utjecajima kojima si sve ove godine bio izložen? Zar oni ne ostavljaju nikakav trag na tebi!
- Hm! - zamišljeno cu ja na neocekivano pitanje. - Nije baš lako na brzinu odgovoriti na to pitanje. Naravno da svako upija utjecaje sa strane, a druga je stvar koliko ih akceptira. Valjda je kod nas Dalmatinaca osnova iz djetinjstva toliko jaka da ona uvijek daje obol svemu, pa se stvara privid da se mi nikad ne mijenjamo što, naravno, ne stoji ni za koga, pa niti za nas. Ali ta baza je vjerojatno puno izraženija kod nas nego kod drugih. Eh, teško ti je razumjeti dalmatinsku dušu - nasmiješim se ja. - U Dalmaciji se stoljecima vrlo, vrlo teško živjelo. Pogotovu u mojem kraju. Tamo ljudi žive iz inata i svijetu i Bogu, dok god to mogu. Kad ne mogu, onda odlaze u Njemacku, Ameriku ili pitaj boga vec gdje, rade kao mravi, oni i nostalgija ruku pod ruku, žive od sjecanja na svoj kamen, more, planine, svejedno iz kojeg vec dijela Dalmacije potjecu. Svi su po tome isti. I kako vrijeme prolazi, oni su sve arhaicniji, oni zadržavaju ono što su ponijeli sa sobom, njih uglavnom ne tangiraju previše društvene i ine promjene koje se u tim zemljama dešavaju, oni samo sanjaju Dalmaciju i ceznu za povratkom.
- Sanjaš li i ti? - upita ona.
- Svaki Dalmatinac sanja, ma gdje bio, vec sam ti to rekao - nastavim ja. - Medutim, život takav kakav jest nosi te necijim tudim vodama, plivaš jer moraš, zaradiš tako penziju i onda se vratiš kuci da umreš na miru. Tako na kraju ispada da vecina Dalmatinaca koji su otišli u svijet imaju mladost provedenu u svom kraju, a potom život ovakav ili onakav proveden tko zna u kojim zemljama i krajevima, i onda se u starosti vrate u Dalmaciju, ispruže ispod neke isušene smokve, dok ih Bog ne uzme k sebi. Vidiš, Pula je u Hrvatskoj, barem je još uvijek. Ja tu znam mnoge stare Dalmatince. Tu su im obitelji, tu žive, posjecuju povremeno Dalmaciju, kako vec stignu i mogu, ali, što je zanimljivo, vecina njih uredno u oporuci navodi da ih se sahrani u Dalmaciji. Znam to jer sam ja pisao te oporuke. E, sad ti to razumi! Tu su im djeca, obitelj, svi, ali oni hoce da ih se po svaku cijenu sahrani u nekom mjestašcu pod onim usijanim nebom, u kojem obicno još životare samo troje-cetvero staraca, koji bi i sami vrlo rado umrli ali se ne usude, od straha, jer ih nema tko pokopati. Moraju cekati ljeto, sezonu, da dodu mladi u posjetu, pa da onda iskoriste priliku za umiranje, kako bi ih ovi mogli odnijeti na groblje. I tako ce ti se ovi moji ovdašnji Dalmatinci radije tamo pokopati, u nekom zaraslom grobu, kojeg nema tko održavati, nema tko posjecivati, nego tu gdje im po logici stvari svake sedmice može doci netko na grob. Ali ne, njima to ne znaci ništa, njima je samo važno da se vrate kuci, pa makar i mrtvi.
- Gdje ceš se ti sahraniti?
- Jebi ga! - progundam - malo je rano o tome razmišljati, makar na ovim prostorima to nikad nije preuranjeno. Pa, odgovorit cu ti indirektno. Ako završim na ratištu, ako budem morao, naravno, onda cu sve napraviti da to bude negdje u Dalmaciji. Pa ako i poginem, neka to bude tamo. Da me ubiju recimo u Istri, umro bih dvaput. Prvi put jer su me ubili, drugi put jer to nije u Dalmaciji. A jebi ga, nisam baš raspoložen da mi se to desi nijednom, a kamo dvaput odjednom.
- Nemaš neko visoko mišljenje o Istri - primijeti ona.
- Ne, dapace, divna je to zemlja - odgovorim. - Tu sam stekao brojne prijatelje, ali i brojne kretene, kojih ima svugdje. Sve prije receno je vezano samo za moje podrijetlo, a ne za nekakav animozitet prema Istri. Bože sacuvaj! Proveo sam ovdje divne godine, mladost, koje se ne bih odrekao ni pod koju cijenu. Hej! - pogledam je, ucinilo mi se da je odjednom pocela plakati - što ti je? Što sam sada opet napravio?
Ona nije odgovorila. Doista je pocela plakati. Najprije tiho, a potom sve glasnije. Na trenutak sam je zateceno gledao, potom ustao, prišao joj, podigao je sa stolice i posjeo na trosjed. Zagrlim je. Misli su mi se rojile glavom, pokušavajuci na brzinu sažeti tijek našeg dosadašnjeg razgovora, razmišljajuci koji je konkretan povod ovoj njenoj promjeni. Nijedan posebno, zakljucim, nego svi zajedno. Naprosto je bilo previše emocija u zraku a da to ne napravi svoje, a pogotovu spominjanje njenog pokojnog oca, kojeg je doista obožavala.
Dok je ona tako jecala u mojem narucju, u sjecanje mi se vrati lik njenog oca Aleksandra, po kojem je ocito i ona dobila ime. Nikada mi ta paralela izmedu njihovih imena do sada nije pala na um, naprosto mi imena nisu znacila ništa. Rijetko sam ih pamtio, osim ako se nije radilo o odnosu koji je trajao nešto duže, pa po prirodi stvari upamtiš ime osobe s kojom više puta kontaktiraš. Inace ne. Cudna neka vremena kada su imena postala najvažnija karakteristika onih koji ih nose, pomislim. Sve druge osobine postale su od sekundarnog znacaja. Barem na prvi pogled.
Nesuvisle su mi misli nastavile kolati glavom, dok je ona i dalje tiho plakala, naslonjena na mene. Opet, sve su se te rastrzane misli nekako stalno vracale na apsurdnost situacije u kojoj ti je ime presudno cak i za izbor posjetitelja na tvojem posljednjem ovozemaljskom ispracaju. Prvi put sam doista postao svjestan težine okolnosti koja se mogla sažeti u tezi: pogrešno ime na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme. Kad Bog odluci da se rodiš na Balkanu (cime te je a priori dobrano zajebao), onda ti ne gine da ti se barem jedan od tri spomenuta cimbenika ne obije o glavu, samo je pitanje u kojoj ce ti se to životnoj dobi desiti. Ako te to kojim slucajem i mimoide za života, onda ti to ne gine nakon njega. Za ove prostore zakonom bi trebalo urediti da ljudi rodenjem dobivaju brojeve a ne imena, što bi im zasigurno bitno olakšalo život.
Pomislim kako sam ja sa svojim imenom dobro prošao jer je moja majka izabrala relativno neutralno ime, koje nije pretjerano svojstveno nijednom od živucih naroda na Balkanu. Pricala mi je svojedobno da mi je tajica, prije nego je napustio i mene i nju, a to je uslijedilo nedugo nakon mojeg rodenja, htio dati ime Adolf, po uzoru na nekog propalog austrijskog kaplara koji se poslije prometnuo u vrlo uspješnog politicara, doduše na odredeno vrijeme. Cinjenica da se šjor Adolf, dijabolican kakav je vec bio, u svom poslanju kako ga je on poimao, najviše proslavio kao tamanitelj pripadnika nepodobnih naroda, kao i cinjenica da Slaveni, pa time i Hrvati, nisu baš visoko kotirali na njegovoj hijerarhijskoj ljestvici odabranih naroda, nije tajici bila od posebnog znacaja (nitko nije savršen!). E, sad, da nije mamica bila tvrdoglava (jedna od rijetkih koristi od njene tvrdoglavosti u mojem životu), ostadoh ja Adolf, što bi mi zasigurno osiguralo brojne ugodne trenutke za vrijeme trajanja komunizma u bivšoj državi. S druge strane, da sam ostao Adolf, mogao bih sada optužiti bivšu vlast i komuniste za sve svoje promašaje u životu (po sistemu: kako sam mogao uspjeti kao Hrvat i još uz to Adolf), prikazati se kao mucenik i sada od toga napraviti karijeru. Ovako, jebi ga, ne mogu kriviti nikog osim sebe, a to baš i nije neki podstrek za jacanje mentalnog zdravlja.
Konacno Sandra prestane plakati i ja se riješih besplodnih lamentiranja o znacenju imena na Balkanu. Zapravo, valjda su takve pojave poznate u cijelom svijetu, ali samo su ovdje ekstremne, iskljucive, presudne, a ne sporedne, kakve bi trebale biti. Jebeš imena, pomislim i pomilujem Sandru po kosi.
- Je li ti bolje? - upitam.
- Malo - procijedi ona kroz zube, brišuci maramicom crnilo razliveno po licu od suza.
- Malo neprimjereno pitanje, ali kako ti je otac umro? - upitam. - Mislim, cuo sam da je od infarkta, ali kako se to desilo?
- Ah! - uzdahne ona. - Znaš da ti je on imao problema sa srcem, visokim tlakom, šecerom, a o višku kilograma da i ne govorim.
- Znam - odgovorim. - Morao je imati kad mu je važnija bila dobra fešta nego glava.
- Eh, da! - nastavi ona. - Za dobro bi društvo sve dao. Medutim, u zadnje vrijeme, zapravo još od onda kada je Miloševic poceo lupetati na Gazimestanu, on se poceo povlaciti u sebe i stalno je govorio da tu nema srece, da ce biti rata, da je to jednostavno sudbina Balkana. A znaš da ti je on, kao bivši profesor povijesti bio sav u tome, a konacno proživio je i II. svjetski rat, doduše kao dijete, ali je vidio svašta.
- A mama, što ti mama kaže na sve? - upitam.
- Ah, moja mama - udahne ona. - Ona je divna supruga i majka, ali je sve to skupa pripisivala njegovoj opsjednutosti poviješcu, napadala ga da samo pravi dramu zato što je Srbin, rijecju nije ga razumjela. Ona, kao lijecnica, samo ga je kljukala tabletama, dušu mu vadila sa savjetima o zdravom životu, što je njega dodatno izludivalo.
- Ali to i mislim - recem ja. - Kako mu kao lijecnica nije uspjela pomoci? Pa ni meni nije propuštala održati predavanje o zdravom životu, koliko god me ne podnosi, a kamo njemu?
- Ne budi blesav - rece ona. - Nije tocno da te ne podnosi, nego je jednostavno izluduje ta naša veza sve ove godine, u kojoj nikada ne znamo na cemu smo. Barem ja ne znam. A što se tice oca, znaš kako je on držao dijetu? Ne znaš! Svaki treci mjesec je držao dijetu, nakon cega bi mu se stanje na naše cudenje redovno pogoršavalo. A znaš zašto? Zato što je on dijetu držao u obližnjoj gostionici kod Franka, tako da je tamo okretao prašcice, janjce i tome slicna dijetalna jela. Pola naselja je cekalo da Aca pocne držati dijetu pa da onda opale feštu kod Franka. Nakon takvih izleta, a bili su svakodnevni za trajanja dijete, tata dode kuci, pojede skrušeno samo salaticu i jogurt, a jadna mama sva sretna, nije mogla vjerovati da on može biti tako discipliniran u držanju dijete. Obicno bi mu zadovoljno govorila da je sve u glavi, da samo treba donijeti cvrstu odluku i da se onda sve može, a tata je još zadovoljnije ponavljao: "Je, je, stara moja, sve je u glavi". Tragikomedija. Mama ni danas ne zna kako je on to držao dijetu. Ja sam za to saznala nakon pokopa, ali nemam srca sada joj to kazati. A i cemu!
- Legenda je bio - omakne se meni.
- Ti to podržavaš, je li? - upita ona.
- Ma ne, naravno - neuvjerljivo cu ja. - Jebi ga - predomislim se - svako ima pravo na onakav život kakav odabere. Barem je živio kao covjek, pa dok je išlo, išlo, a ne vegetirao kao biljcica. Hocu reci, kako je živio, tako je i otišao. Po vlastitom izboru. Kao i moj stari prije godinu dana.
- Tvoj je umro od raka grla?
- Tako nekako - odgovorim. - Mogao je živjeti još barem desetak godina da je pristao na operaciju grla i ugradnju aparata za govor. Ali ne, stari pita doktora može li nakon toga piti, a odgovor je bio ne, pušiti, ne, i on se okrene, ode kuci i umre za mjesec-dva dana. Cula si za životni moto mog starog: žene, kocka, pice i cigarete. Kako mu je život vec uzeo ovo dvoje prvih, nije se htio odreci ovih zadnjih. I onda se sjetio da postojim i nazvao me. Tada sam ga prakticno prvi put u životu vidio. I zadnji. Jedina mi je uspomena na njega racun za pogrebne troškove. Cak mu ni slike nemam.
- Jadnik moj - pomiluje me ona. - Mora da ti je teško bilo.
Pogledam je i pomislim na oca, kojeg sam doista tada prvi i zadnji put vidio, ako ne racunamo njegovo mrtvo tijelo u mrtvackom kovcegu. Da li mi je bilo teško? Iskreno, ni uz najbolju volju nisam uspio u njemu vidjeti oca, naprosto se radilo o strancu kojeg sam vidio prvi put u životu i koji je jedinu vezu sa mnom imao u cinjenici da je moj biološki otac. Ne, nije mi bilo teško, ali sam se osjecao jadno upravo zato što nikako nisam uspijevao u njegovom mrtvom tijelu vidjeti oca. Tek sam mjesecima kasnije došao na njegov grob i dobro se isplakao. Ali da budem pošten, plakao sam zbog sebe, a ne zbog njega, zbog toga što ga nisam imao, što nisam nikada naucio što znaci imati oca. Nadam se da mi on to nije zamjerio, ako me promatrao negdje s nebeskih visina. Nije imao argumenata i da je htio. S druge strane, zahvaljujucu slucajnom spominjanju mog oca, atmosfera je neocekivano pocela odisati nekom cudnom bliskošcu. Barem da mi je otac sada od nekakve koristi, makar kao mrtav, kad vec to nije bio ranije, pomislim.
- Da, bilo mi je teško - tiho izustim. - Moram priznati da sam se naplakao - nastavim, misleci na onaj drugi dolazak na grob, kada sam stvarno plakao, pa utoliko baš i nisam bio daleko od istine, nego se više radilo o laganom pomicanju termina, oportuniteta radi.
- Jadno moje malo - blago ce ona, provlaceci mi prste kroz kosu, pocevši me ljubiti. Tajice, opraštam ti veceras svih trideset godina što se nisi javljao, pomislim zadovoljno. Ako vecer potpuno uspije, možda i necu napraviti reviziju osjecaja. Tajice, ovo ti je jedinstvena prilika da se iskupiš za sva sranja koja si nanio ostavljenom jedincu u onoj sinjskoj vukojebini. Ne propuštaj je! Nemoj mi se nocas opet naroljati u nekoj nebeskoj krcmetini i opet me zaboraviti.
Ostatak noci je premašio sva moja ocekivanja. Sandra nikada nije bila nježnija, ali doista nikada. Sati su prolazili kao minute dok sam osjecao svaki djelic njenog znojnog tijela uz sebe, njenu vrelinu, nju cijelu koja je naprosto isijavala osjecajima. Sam Bog zna koliko smo puta do sada bili u krevetu ili bez kreveta, svejedno, mislio sam da sam znao sve o njoj, njenom tijelu, njenim navikama, njenim sitnim i krupnim željama, sklonostima, ali nocas sam imao dojam kao da mi netko drži lekciju o vodenju ljubavi, o tome kako je seks bez emocija samo seks i ništa više, kako sve to skupa bez duše ne znaci ništa. Ona mi je tu noc pružila dušu na dlanu, razgoliceniju nego njeno predivno tijelo, prepustila je meni, nama… Bila je tu noc žena u najvelicanstvenijem smislu te rijeci, žena uz koju možeš uloviti trenutak vjecnosti, trenutak za koji se isplati živjeti da ga doživiš, koji ne možeš nikada zaboraviti jer se tako nešto ne dešava. Ako se kojim cudom desi, kao meni, kao nama nocas, preostaje ti samo da se moliš da nikad ne prestane.
Bilo je vec jutro, dok smo mi još uvijek ležali jedno pored drugog i gledali se.
- Moram se istuširati - tiho ce ona.
- Zašto? - upitam ja. - Zar negdje žuriš? Ostanimo ovako cijeli dan, sedmicu, godinu, ostanimo zauvijek. Vani je svijet grub i što ce nam on! Volim te! Zaista te volim i ovaj put…
- Doista moram ici, ljubavi. Samo da se istuširam, pa cemo malo popricati. Može!
- Imam li izbora? - upitam.
Ona se samo nasmiješi, podigne i ode do kupatila. Gledao sam njeno golo tijelo kako graciozno plovi. Bože moj, stvarno je volim, zazvoni mi u glavi. Možda Bog doista pomaže treci put, sjetih se Marija i našeg razgovora o brakovima. Ovog trenutka bih pristao i na doživotnu robiju a ne samo na brak, samo da ostane sa mnom. Nekako cu je vec uvjeriti da ostane. Uvijek sam uspijevao, pa zašto ne bih i sada. Podignem se da promijenim kasetu i zapalim cigaretu. Druga cigareta je bila pri kraju kada se ona vratila u sobu. Obucena!
- Zašto si se obukla? - sumnjivo je odmjerim ja.
- Rekla sam ti da moramo razgovarati - rece tiho ona i zapali i sama cigaretu. - Robi, moram ti nešto vrlo važno reci.
- Mogu ja tebi prije? - upitam ja.
- Ne, moram ja prije, a ti ceš poslije - nastavi ona. Ovo mi je sve skupa postajalo cudno, pocelo me ciniti pomalo nervoznim.
- Nemoj mi molim te samo reci da me opet ostavljaš - rekoh ja, gledajuci je u oci. - Valjda smo to vec prebrodili.
- Volim te Robi - rece ona. - Sve ove noci svih ovih godina liježem s tobom u mislima i budim se s tobom pred ocima. Ako tebe izgubim i ako ima Boga, nikada više nikoga tako voljeti necu. Ne bih to još jednom izdržala. Pusti me da kažem do kraja! A da li cu ostati bez tebe, to ovisi sada samo o tebi.
- Sve ovo ja mogu tebi reci, ali me stomak poceo lagano boljeti od ove neizvjesnosti koja izgleda ne vodi tamo kamo sam se ja uputio. Ili griješim?
- Zavisi, ljubavi - mazno ce ona, dok su joj se suze opet pocele pojavljivati u ocima.
- Sandra, reci konacno, dok još mogu slušati!
- Odlazim - rece ona.
- Odlaziš! To vidim! Kuci? Kamo odlaziš? Što hoceš time reci?
- Odlazimo za Kanadu.
- Molim!
- Dobro si cuo - nastavi ona, dok su joj suze tekle niz obraze. - Za Kanadu. Sredili smo vize, sve, tamo imamo rodbinu i odlazimo. Od kada je otac umro, mama, sestra i ja smo dugo razmišljale i konacno tako odlucile. Nijedna od nas nije imala razloga da više ostane u ovoj zemlji i tako je ispalo.
- Nijedna nije imala razloga da ostane? A ja? - upitam paleci novu cigaretu, pokušavajuci se savladati da ne zaplacem, opsujem, ne povratim od muke jer mi se stomak preselio u uši. - Zar ti ja ništa ne znacim?
- Ti si mi znacio sve, ljubavi i molim te nemoj me još više muciti. Volim te i ne odustajem od tebe. Javit cu ti cim dodem gore i napraviti sve da ti sredim papire da i ti dodeš.
- Gdje da dodem, bog te jebo! - puknuo sam, nisam mogao više. - Gdje da dodem? O cemu ti pricaš!
- Idem za desetak dana, vec je sve sredeno - rece ona, ustajuci, spremajuci se da ode. - Imamo dovoljno vremena da se vjencamo, a onda kada stignem tamo, mogu ti kao svom suprugu vrlo brzo srediti sve papire da i ti dodeš.
- Da se vjencamo radi Kanade!?
- Radi nas - odgovori ona.
- A što da radim tamo? Da kopam kanale!
- Nemoj, ljubavi, tako. Imaš nekoliko zanimanja, jezik ceš brzo savladati, a što je najvažnije, imaš mene. Zar ti to nije dovoljno!
- Gdje cu i na ciji racun živjeti dok ne savladam jezik, dok se ne zaposlim, dok se ne ubijem? - upitam ja. - S tvojom mamom koja me duboko i iskreno mrzi, ma što ti o tome pricala. Doduše, ja joj to ne zamjeram, ali ne cini li ti se da to nece liciti na medeni mjesec?
- Pusti moju mamu - rece ona, sagne se i poljubi me. - Volim te i molim te ne ostavljaj me.
- Ja tebe!?
- Molim te, razmisli i javi mi se što prije. Cekat cu te.
- Do kada?
- Dok god te budem voljela, a voljet cu te zauvijek, došao ti sa mnom ili ne. Samo ako ne dodeš, umirat cu daleko od tebe. Ako ne dodeš, možda cu te jednog dana i preboljeti, ali zaboraviti te necu nikada.
- Ni ja tebe. Nikada!
- Volim te!
- I ja te tebe.
Vrata se zatvoriše za njom. Slušao sam kako njene potpetice odjekuju kamenim stubištem. Prestadoše odjekivati. Zapalio sam ne znam koju cigaretu po redu i gledao u vrata. Disao sam sve krace i krace, ugušit cu se, pomislim. Popijem cašicu konjaka na iskap. Zapalim opet cigaretu. Vrata se nisu otvarala. Doista je otišla. U Kanadu!? Bog te jebo, ima li ovom ludilu kraja! Ima li više iceg lijepog a da traje duže od jednog dana. Ima li više uopce smisla cekati i nadati se icem lijepom! Ili to tražiti u Kanadi! Ili na mjesecu! Ili bilo gdje osim ovog jebenog Balkana! Ne možeš provesti ni noc sa ženom koju voliš, a da poslije… E moj tajice, lako tebi na nebesima. Ti si na vrijeme otišao. Nisi morao razmišljati hoceš li sutra na posao ili do kraja života u Kanadu. Svejedno, hvala ti što si se potrudio za ovu noc, to ti necu nikada zaboraviti. Hvala ti!

IV. GLAVA

_____________________________________________

Prode Božic te 1991. godine, a prode i Nova 1992. godina. Ratni Božic i ratni docek Nove godine. Pucalo se iz svih raspoloživih sredstava, zahvaljujuci cemu gradski oci barem nisu morali organizirati vatromet za docek, s obzirom na to da je on "spontano" danima trajao, od jutra vec, kad bi novopriuceni pirotehnicari stali na noge junacke, pa dok su ih one mogle držati, do kasnih ponocnih sati. Uzalud su vlasti, nakon nekoliko slucajno upucanih prolaznika, molile putem javnih medija da se municija sacuva za pametnije svrhe, da u državi trenutno ima niz mjesta gdje su takvi izljevi skoro prirodni, dapace, poželjni, no vecina njih je i dalje strastveno pritiskala obarace s cijevima okrenutim u nebo. A cijev ko cijev, svako toliko slucajno se sunovrati prema dolje i eto problema. O doprinosu alkoholnih sredstava ovom novom vidu sveopceg "veselja" ne bih ovom prilikom, iz puke pristojnosti, a i da se nepotrebno ne ponavljam.
Bilo kako bilo, preživio sam i to. Prodoše i prvi mjeseci novodošle 1992. godine i vecina stanovnika ove lijepe i tužne zemlje konacno shvati da rat nije završio do Božica i da sam Bog zna (ako zna!) do kojeg ce se sljedeceg privesti kraju. Kolone nesretnika koje su cas nazivali izbjeglicama, cas prognanicima, a u svakom slucaju se radilo o ljudima koji su ostali bez doma i icega, milile su svakodnevno preko ekrana TV-a, u smjerovima za koje ni oni sami, kao ni oni koju su ih vodili, nisu znali kamo vode. Dojucerašnji hoteli s manjim ili vecim brojem zvjezdica poceli su se privremeno puniti njima. Govorili su da ce taj boravak biti privremen, iako nitko upuceniji na Balkanu nece nijedno zlo olako podvesti pod privremeno stanje. Ovdje privremen karakter imaju samo lijepe stvari, stoga da se ne bi neka generacija, ne daj Bože, navikla na njih. One druge stvari imaju nešto drugacije, trajnije osobine.
Cinilo se da se ljudi, barem ovdašnji, pomalo navikavaju na ratni okvir življenja, a cemu je najviše pridonosila cinjenica da je bojišnica bila malo dalje od vlastite kuce, pa se utoliko lakše bilo pomiriti sa zbivanjima na njoj.
Sandra je, usprkos mojem protivljenju, otputovala u Kanadu, sa svojima. Pogrešni argumenti uvecani za tvrdoglavost neminovno za ishod imaju raspad svega cega se ticu. Po njenom odlasku cesto bismo se znali cuti, obicno kasno nocu (meni je tako odgovaralo, a tako smo rješavali i problem vezan za vremensku razliku izmedu Hrvatske i Kanade). Cinilo mi se da nismo toliko pricali ni kada je bila ovdje, kada smo bili zajedno. Zapravo sam siguran da nismo. Valjda covjek tako nadoknaduje nedostatak necije blizine. Nijedno od nas nije odustajalo od onog drugog, barem verbalno, kujuci planove za buducnost koja ce se kao Feniks dignuti iz pepela ove ratne žabokrecine, kad jednom ona nestane, a nestat ce brzo, uvjeravali smo se medusobno; onda cemo vec pronaci zajednicki modus vivendi… Ah, dok dobro zvuci, zašto ne, makar, ako je to tako, zašto sam se ja osjecao ostavljenim?! Vjencao se s njom nisam, naravno, iako bih inace na to pristao u drugim okolnostima (da je ostala, bih sigurno, barem je tako sada tješim ili joj predbacujem, stvar gledišta), ali da to napravim zbog Kanade, to bi bilo previše za moj ionako poljuljani ego, moju tanašnu sujetu koju ionako nisam imao cime nahraniti mjesecima. Bilo kako bilo, i to iskušenje preživjeh. A da je bilo lako - nije! Malo je nedostajalo da se prikljucim dugackim redovima koji su se formirali vec u ranim jutarnjim satima ispred svih pa i kanadske ambasade, ali kako nikada nisam podnosio nikakve redove, tu sam gdje jesam.
Oko mene se dešavalo svašta i ništa. Ono svašta se odnosilo na društvene okolnosti, ratna razaranja, a ono ništa, na mene osobno, jer se meni nije dešavalo ništa od onog što bi bilo od nekakvog znacaja, pogotovu ne nešto što bi imalo pozitivan predznak. Kako sam još uvijek uspijevao izbjegavati završavanje na ratištu, to sam uglavnom provodio jednolicne, monotone dane u Puli, gdje se, barem u odnosu na dijelove zahvacene ratnim vihorom, prakticno nije dešavalo ništa. Tipican rascjep izmedu trenutnih društvenih zbivanja i pojedinca koji se protiv svoje volje zatekao u njima i koji se ni na koji nacin ne može sroditi s njima (tocnije, poduzima sve da se ne bi slucajno morao sroditi, a to poduzimanje još uvijek nije takvog karaktera da bi se makao od onog "ništa"). Ovo sadašnje stanje koje je bilo najbliže pojmu "preživljavanja", nisam nikako mogao prihvatiti kao nešto što bi me se dojmilo na jedan makar podnošljiv nacin ako ne vec više od toga.
O sudbinama prijatelja koji su otišli na ratište saznavao sam parcijalno i nepovezano, tako da sam primjerice za Marija najprije cuo da je poginuo, potom da je ranjen, a nakon toga da je viden u nekoj kavani koju je u nastupu strasti, a poradi nerazumijevanja njenog osoblja, dignuo u zrak… Uglavnom, ništa od toga nisi mogao utvrditi s iole prihvatljivim stupnjem sigurnosti, pa se s vremenom prestaneš obazirati na te price.
Konacno stigoše i prvi proljetni dani. Jednog od tih travanjskih dana, tocnije veceri, zazvoni telefon. Javim se.
- Robi, jesi ti? - culo se s druge strane, ali je cujnost bila tako loša da nisam mogao ni pretpostaviti o kome se radi.
- Ja sam, još uvijek - odgovorim, cekajuci radoznalo nastavak.
- Ovdje Mario - škripalo je iz slušalice.
- Mario!
- Da, ja sam, cuješ li me? Zovem te vec satima s nekog starog groblja od telefona, neke ostavštine onih tvojih bivših i nikako da dobijem vezu. Cuješ li me?
- Cujem, covjece - viknuh sada ja, valjda polazeci od toga da ce i on mene tako bolje cuti. - Kako si?
- Jebeno! - derao se on s druge strane. - Možeš misliti kako sam! Ali da se izdržat, a što cu! Cuješ li me?
- Cujem - rekoh. - Što ima kod tebe? Odakle zoveš? Kako Denis?
- S dubrovackog ratišta. Zbog Denisa te i zovem - jedva se cuo on. - Ranjen je prije nekoliko dana. Dosta gadno. U glavu. Trebao bi hitno doci ovamo.
- Ranjen? - ponovio sam dok mi je tijelom pocela lagano strujati nekakva drhtavica.
- Da! Trebaš odmah doci po njega i odvuci ga do Splita ili Zagreba u bolnicu. Ovdje je ipak samo prirucna bolnica. Možda ga i ovi nekako odvedu ako mu se stanje stabilizira, ali ja bih svejedno njega odmah dalje. Ne izgleda mi dobro. I stalno samo tebe spominje. Cim prestane buncati, pita jesi li ti došao.
- Pa gdje je on sada, covjece?
- U mešu, tu kod nas.
- U cemu?
- Mešu, jebi ga! Znaš što je meš. Ne znaš! Vojna bolnica na ratištu, stacionar, samo na engleskom jeziku. M.A.S.H. Americko sranje, tako to zovemo.
- Pazi, bogati, nisam znao da smo vec primljeni u NATO - ne izdržah ja.
- Ne zajebavaj. On ti je tu u Stonu, u mešu, ali ovdje su ti terenski uvjeti, pa nisam siguran da oni mogu puno napraviti. Svakako bi bilo bolje da mu organiziraš prebacivanje u Split ili Zagreb. Stvarno je dobar decko i bilo bi mi žao da mu se nešto desi.
- Pa, covjece Božji, što mu se više može desiti osim da umre? - ogorceno viknem.
- Pa to! Ima ovdje i drugih ranjenika i ovi to solidno krpaju, ali ovo njegovo je gadno, glava je u pitanju, pa bi bilo bo…
Veza se prekinula. Još jedno vrijeme se culo krcanje, a potom je nastao muk. Zvrrrr! Opet zazvoni. Zgrabim slušalicu, ocekujuci Marija.
- Robi, ovdi teta Marija, kako si?
- Uh, jebo te bog! -omakne mi se.
- Molim! - zacujem zbunjeni tetin glas.
Naglo spustim slušalicu, kao da u ruci držim žeravicu i maknem se od telefona. A što sad? Što da joj kažem? Ako joj kažem da joj je sin, kojeg je doslovno obožavala, ranjen, gotova je. Ako odmah ne završi u bolnici, prvim ce prijevoznim sredstvom za Hrvatsku. Ako prešutim, a on ne preživi, što cu joj onda reci? Iskopcam telefon iz zida i sjednem. Zapalim cigaretu. Trebalo mi je barem nekoliko minuta da se saberem i smislim što da joj kažem, a da to nekako podnošljivo i smisleno zvuci. Možeš misliti! Što tu uopce ima podnošljivog! O smislenosti bolje i ne govoriti. Kad bih barem bio u prilici da izmedu dva zla izaberem manje, ali ni to nisam mogao. Nije nitko, samo se ponekad zavaravamo, da tako ublažimo težinu situacije. Zlo je zlo, kako god okreneš, a sam Bog zna koje bi od dva raspoloživa moglo na kraju ispasti manje. Nijedno! Toliko su velika i neprihvatljiva, da naprosto nema svrhe birati. Uostalom, jebeš takav izbor i onog tko to može nazvati izborom. Zapalim drugu cigaretu. Revolt je poput vulkana bujao u meni. Da barem znaš prema kome ga usmjeriti, pa bi lakše bilo, ali ovako! Prema vladi ove nesretne države, prema Bogu! Nema smisla, sve su to nebeski, ili u najmanju ruku neupitni i nedodirljivi cimbenici koje boli ona stvar za Denisovo ranjavanje, a još manje za moje ogorcenje. Udahnem duboko. Znao sam da teta sada uporno zove, jasno mi je da se moram javiti jer ako to ne napravim, bit ce kao da sam joj rekao da je mrtav. Barem ce ona to tako tretirati. Jadni tetak, pomislim. Njega ce ubiti prvog, zatim ce sama završiti u bolnici, na psihijatrijskom odjelu, a nakon toga ce u Hrvatsku, tražiti sina. Jebi ga, što je tu je! Ukljucim opet telefon i pružim ruku da uzmem slušalicu. Dok sam je ja pružao, on je vec zvonio. Znao sam da ce biti tako.
- Robi, jesi ti? Jesi! - cuo se tetin panicni glas. - Bože moj, na mrtvo sam se pripala. Je li se Denisu šta desilo? Jesi li ga cuja?
- Jesam, ma sve je u redu - odgovorim, dok sam kolutao ocima od muke i gledao u plafon. - Samo se malo ogrebao, pa je u bolnici, ali nije ništa strašno.
- Je li ranjen, jadna ti sam - ova je vec plakala.
- Malo, samo malo - pokušam petljati, ni sam ne znajuci kako da nastavim. Tada se zaculo nekakvo rušenje, padanje pokucstva, a potom na tren tišina. - Teto, teto!
- Kaj je bilo, Robi - zacuo se sada tetkov ne manje uspanicen glas. - Teta ti je pala u nesvest. Kaj je bilo, kaj je Denisu?
- Ma, ništa, malo ranjen, daj se pobrini za nju, pa se cujemo kasnije.
- Dobro! - rece on i poslušno spusti slušalicu.
Oh, Bože moj, koje olakšanje. Valjda teta nece brzo doci sebi, pomislim i odmah se zgadim sam sebi zbog takve misli. Tetin me dalmatinski dijalekt podsjetio na Denisa jer je on, kako vec rekoh, samo njega znao, dok je utjecaj jadnog tetka i zagorskog dijelekta bio više nego minoran. Toliko o tome tko u kuci vodi glavnu rijec. Stvarno sam prolupao, o cemu ja sada razmišljam!
Telefon je šutio. Nije se javljao tetak niti Mario. Ako je teta došla k sebi, onda je razmljivo zašto se tetak ne javlja, a Mario vjerojatno ne uspijeva dobiti vezu. Što sada napraviti, pomislim. Ici na dubrovacko ratište, u Ston? Ni uz najbolju volju ne vidim kako bih ja mogao pomoci Denisu tamo, osim da ga držim za ruku. Volio sam tog decka, ali od kakve bih mu ja koristi bio tamo, upitam se. A da ne spominjem da se radi o ratištu gdje granate ureduju svakodnevno, bez unaprijed zadanih ciljeva. Jebi ga, nisam ovako zamišljao svoj odlazak tamo. A da pricekam dan-dva, pa preko veza nešto pokušam napraviti odavde! Pa necu ja valjda voziti ambulantna kola s njime za Split ili vec kamo? Moram priznati da nikako nisam uspijevao shvatiti zbog cega bi moje prisustvo dolje bilo korisno za njega, osim što bi mu zasigurno bilo lakše, cisto psihološki gledano, kao i svakom u takvim trenucima kada mu je netko blizak pored njega (ako je u stanju to shvatiti, a valjda jest kada me stalno zove). Cesto pomislim kako bi ponekad bilo lakše kada bi te neki ljudi malo manje voljeli, cijenili, svejedno, ako ništa drugo lakše bi opravdao neke svoje postupke pred savješcu. Ne da mi se ne ide, nego mi se doista ne ide, priznam sam sebi, ali opet, ovako kako je stvar postavljena, imam loš predosjecaj da cu uskoro upoznati svu egzotiku dubrovackog okoliša u ovim ratnim vremenima. Bože moj, toliko sam puta bio u Dubrovniku, uglavnom za Tonijeva života, jer mu je to bio rodni grad i sve me u njemu podsjecalo na njega. Na što ce me ubuduce podsjecati! Nisam imao snage niti misliti na to.
Sljedece sam jutro vec bio u Kriznom stožeru grada Pule, potom u sjedištu Hrvatskog casnickog zbora, raspitujuci se za najjednostavniji nacin dolaska do Dubrovnika, odnosno Stona. Prije toga sam pola noci uvjeravao tetu da se Denisu nije desilo ništa ozbiljno, da cu ja sve srediti, da ionako moram službeno skociti do Dubrovnika, pa cu joj odozdo javiti o cemu se radi. Dok sam to govorio, skoro sam se poceo sam sebi smijati od muke; tako jadan i besmislen izgovor da u ova vremena službeno moram skoknuti do Dubrovnika vec dugo nisam uspio smisliti. Sada možeš samo "neslužbeno" skakati oko njega, dok neka zalutala granata ne prekine skakutanje. Uzgred budi receno, ni tetak na svojoj bojišnici nije prošao bez ozljeda, jer mu je tetica, u nastupu posvemašnjeg oduševljenja, sasula neki oveci porculanski tanjur u glavu, pa je sada zamotan zavijao, barem mi je ona tako nekako objasnila razloge njegova zapomaganja koje se culo u pozadini. U svakom slucaju, nije trebalo puno mašte da se zamisli hodogram njegovih sljedecih dana. Bogami, radije idem i u Ston nego da sam na njegovom mjestu, pomislim. Mene granata možda i promaši, ali njega tetica nece sigurno. Dobra terapija, kad je tebi loše uvijek se uživi u kožu nekog poznatog kojem je gore.
Nakon tete javila se Sandra i, jasno, nisam odolio a da joj ne kažem kako, eto, moram na ratište. Dakako, nisam spominjao ranjenog rodaka, nego samo kratko i ozbiljno, više kao uzgred napomenuo da moram ici (da dobije na težini, s jedne strane, a s druge, kad sam vec ja najebao, ni kriv ni dužan, onda barem malo besplatne drame, jer što bi se ona osjecala bolje od mene!). Naravno da je pristup bio potpuno promašen, poradi cega sam i tu doživio uraganski nalet suza, pa sam joj pritisnut savješcu priznao da cu se valjda vratiti za koji dan, da se ne radi o klasicnom odlasku, nego o nekoj delegaciji s kojom odlazim samo radi posjete vojsci. Ona je to opet shvatila kao da je time pokušavam utješiti, pa više od njenog placa i nismo mogli pricati. Ja bih joj tada vrlo rado rekao istinu, ali bi to vjerojatno shvatila kao još jedan pokušaj ublažavanja "odlaska", pa sam odustao od toga. Uglavnom, toliko je plakala da sam se i sam uživio u predstojecu avanturu pa sam poceo i ja plakati, što je ionako tešku situaciju pogoršalo do krajnjih granica, te sam bio prisiljen prekinuti razgovor, ako se uopce moglo govoriti o razgovoru. Do jutra sam pokušao dokuciti zbog cega sam ja plakao! Nisam uspio.
U casnickom zboru su upravo spremali nekakvu delegaciju za južna ratišta. Tajnik mi je objasnio da oni to rade svakih nekoliko mjeseci, nekad i cešce, da nose vojnicima cigarete, hranu i tome slicno, te da baš ovih dana ide jedna skupina i da bi im bilo vrlo drago da im se pridružim. Tek meni, pomislim, od srece necu doci sebi do povratka, ako se vratim! Kako god bilo, moj se odlazak s tom delegacijom riješio u nekoliko minuta. Prije sam mislio da je odlazak na ratište poprilican problem, ali ispade da je lakše otici tamo nego do Trsta, u šoping. Valjda su svi putovi u pakao tako jednostavni, pomislim zlurado na vlastiti racun.
U predvecerje drugog dana sjedio sam u punom autobusu i vozio se prema jugu države. Trijezan! Nisam se stigao ni napiti, ali konacno, idem samo na nekoliko dana, nakon cega bih se trebao vratiti, pa sam procijenio da to nije bilo vrijedno opijanja. Na vratima ureda sam napisao da sam na godišnjem do daljnjeg. Opreza radi. Nikada ne znaš koliko ce se to odužiti! Godišnji na ratištu, cista egzotika! Balkanska, naravno! Tješio sam se da je to samo do Stona, do bolnice, meša ili kao vec to zovu, pa natrag. Nije mi bilo na kraj pameti da obilazim bilo kakve crte bojišnice, ni prve ni zadnje. Samo da vidim što mogu napraviti za Denisa i natrag.
U autobusu je osim delegacije koju su sacinjavali clanovi našeg casnickog zbora bilo i nekoliko novinara te jedna skupina neke humanitarne organizacije. Svaka se skupina uredno grupirala, odvojila jedna od druge i vodila internu konverzaciju. U Rijeci nam se pridružila još jedna novinarka, plavuša, dosta dobrog izgleda, i sjela iza mene. Mislio sam nekako zapoceti razgovor s njom, ali me vrlo brzo prošla volja. Onako umoran poceo sam kunjati, a i nisam bio baš narocito inspiriran za vodenje nekakvih muško-ženskih dijaloga u ovim okolnostima. Potreba za tom vrstom razgovora zadovoljena je za sljedecih nekoliko mjeseci zahvaljujuci posljednjem Sandrinu pozivu.
Truckanje jadranskom magistralom nikada mi nije predstavljalo nekakvo zadovoljstvo, a sada još manje. Tim više što je u voznom redu bilo i cekanje trajekta za Pag jer se do Zadra moglo stici samo tim zaobilaznim putom, nakon što su braca Srbi umislili da je Maslenicki most ptica pa ga digli u zrak. Ujutro smo prošli Split, pa kasnije Omiš, Makarsku, Ploce i onda smo prešli na ratni teritorij. Negdje do Ploca vecini iz moje grupe nije nedostajalo poleta; prepricavale su se dogodovštine proživljene u raznim uniformama, a naratori su uvijek bili glavni likovi, hrabri i neumoljivi u tamanjenju ljutih neprijatelja, a njih, dakako, ima svugdje po ovoj planeti. Sve su to radili s mislima na svoju domovinu Hrvatsku, zbog nje, makar nikako nisam uspijevao naci vezu izmedu ubijanja clanova pobunjenih crnackih plemena u nekoj zabitoj srednjoafrickoj državici, kojoj je Bog rekao laku noc prije nego što se i osnovala, sa zbivanjima u ovoj zemlji. Da je netko priseban zapisivao sve te price, mogao je napisati nekoliko novih Ilijada i Odiseja. No, po prolasku kroz Ploce i ulasku na "ratno podrucje" društvo je bilo sve tiše i tiše. Zapravo, kako smo dublje ulazili u teritorij gdje su se odvijale vojne aktivnosti, kako se to vec danas kaže, proporcionalno toj neveseloj cinjenici opadala je i volja za junacke price. Pogotovu kad nas je vozac upozorio da se ne obaziremo na povremene detonacije, da je to sve negdje dalje, a ako kojim nesretnim slucajem ipak strefe nas, ionako ce nam biti svejedno. Neki duhovit tip. Ocito je uživao u naglom splašnjavanju entuzijazma kod ovih mojih ocvalih junacina (ja sam bio najmladi predstavnik te grupe). Šutio sam pretežno cijelim putem. Vozac mi je cak i namignuo dok se ostalima obracao, valjda misleci da se radi o ratnom veteranu, kad onako ozbiljno i mirno gledam. Lagano sam kimnuo glavom u znak razumijevanja. A što cu, neka misli što god želi. Ja sam razmišljao kako je ovo truckanje autobusom doista zamorno i neugodno, ali kako ce takvo truckanje biti božji pjev kada se bude odvijalo u suprotnom pravcu, prema kuci. Sve ti je to stvar konteksta, što bi rekao moj prijatelj, stari psihijatar Aldo; ista stvar može te se potpuno razlicito dojmiti u razlicitim situacijama. Samo stvar treba staviti u pravilan kontekst i problema nema!
Konacno predvecer stigosmo i u Ston, mali kameni gradic koji je bio pretvoren u zapovjedni centar Zbora narodne garde, s vojnim bolnickim stacionarom. Zapovjedni centar se nalazio u središtu gradica, u mjesnom hotelu, koji je, kao i mnogo toga u ovoj zemlji, za ove prilike promijenio raniju mirnodopsku namjenu u skladu s trenutnim prakticnim potrebama. Tamo smo se uputili. U daljini su se doista povremeno cule eksplozije, u nepravilnim vremenskim razmacima, ali to ovdje ocito nikog nije ubudivalao. Navika ti je druga priroda, pa to ti je, pomislim. Jebeš takvu naviku. Morao sam se držati svoje grupe, a sutra cu vec nekako pronaci taj meš, a možda i Marija. Vukao sam se s grupom, iza vodica, nekog narednika kojem nisam dobro cuo ime, kada zacujem poznat glas.
- Robi!
Okrenem se prema grupi od desetak vojnika, koji su se ili vracali s bojišnice ili odlazili na nju, a što bi se dalo zakljuciti onako paušalno, na prvi pogled, s obzirom na to da su svi bili pod punim naoružanjem. Netko me je iz te grupe zovnuo.
- Robi, jesi to ti? - ponovi se.
Prepoznah izvor tog zvuka. Bio je to Luka, moj prijatelj iz djetinjstva, iz Sinja, gdje smo odrasli zajedno. Potom smo se opet našli zajedno u vojnoj školi, a nakon što je nekoliko godina proveo u Boki, stigao je na naše, pardon, tada naše brodove u Pulu, tako da smo zapravo veci dio života proveli zajedno. On je medu prvima pobjegao iz one mornarice i odmah pristupio ZNG-u. I danas mi je taj bijeg pred ocima. Naime, kada je vec otišao iz mornarice, sjetio se da nije uzeo osobne stvari s broda, pa ni diplomu koja mu je ostala u kabini, ali je zato uspio pokupiti pušku, dva pištolja i municije u kolicini dovoljnoj za nekoliko mjeseci ratovanja; tako bi se moglo reci da je, zahvaljuci tom teretu, više puzao nego bježao. Jebeš diplomu, treba ratovati, oslobadati zemlju, a za to je potrebna puška a ne diploma. Medutim, ubrzo se pokazalo da baš i nije tako. Problem se pojavio kada se trebao prijaviti Zavodu za zapošljavanje a potom i drugim službama koje su redom odbijale prihvatiti njegovu ratno-oslobodilacku logiku i koje ni u ludilu nisu htjele razgovarati o postojanju nekakve strucne spreme bez diplome. A bez spreme možeš na ratište, ali kao obican vojnik. I tako je on bio prisiljen vratiti se po diplomu, što je dakako bilo neizvedivo jer se tamo mogao vratiti samo po metak. Konacno se, uz pomoc nekog mornara s broda, albanske nacionalnosti, koji ni sam nije ocito bio sretan što se tamo nalazi, uspio nekako domoci diplome, ali zamalo zato nije ostao bez glave. Stražari su ga primijetili tek kad je diploma vec bila prebacena preko zida i poceli pucati. Onako sagnut ispod zida, s diplomom u ruci, dok su meci fijukali iznad glave, razmišljao je da li je bolje biti ukokan kao intelektualac s diplomom u ruci ili živ dokazivati ovim drugim kretenima da si nekakve škole ipak morao završiti kad vec posjeduješ znanje na koje se pozivaš i koje ti oni konacno ne spore, ali ti to svejedno ne mogu priznati bez diplome, bez obzira na to što se taj nesretni komad papira stjecajem "usudbenih cimbenika" (kako bi to rekao naš Franjica) sada nalazi u rukama neprijatelja. Poslije smo ga najprije jedva sprijecili da je ne pocijepa, a potom još teže zaustavili da ne upuca one koji su tražili diplomu. Nabijem ih na diplomu, urlikao je on, spominjuci im majku birokratsku, uvjeravajuci nas kako cemo mi to sve promijeniti u ovom ratu, kako to ne može više tako… Ne može ni drugacije, mislio sam tada, ali sam to mudro prešutio jer mi se taj trenutak nije cinio pretjerano pogodnim za takav komentar. Uglavnom, on je vrlo brzo otišao na ratište i o njemu nisam ništa cuo niti ga vidio sve do ovog trenutka.
- Luka, jesi to ti, bogati? - upitam iskreno iznenaden ja.
- Jesam, nego tko - nasmija se on, prilazeci mi i grleci me. Srednje visine, crn, preplanuo, neobrijan i ocito dobro raspoložen. - Stiže i ti konacno. Svaka cast, dobro ceš nam doci. Kad si došao? Gdje si rasporeden?
- Stani malo, molim te! - oprezno cu ja, pokušavajuci njegov entuzijazam svesti u podnošljivije granice, barem što se mene tice. Naime, ona napomena s rasporedom me trenutacno ohladila. - Tu sam s nekom delegacijom došao u posjete, a i neki rodak mi je ranjen, pa da vidim o cemu se radi.
- Ma jebeš delegaciju - istim tonom nastavi on. - Glavno da si ti ovdje, a za drugo cemo lako.
- Kurac cemo lako - negodovao sam ja, vidjevši kako moja delegacija odmice u pravcu hotela preko puta, dok sam ja i dalje stajao s Lukom. Gledajuci u "hotel", nekako mi je bilo prirodnije da ga i dalje tako tretiram, a ne kao nekakvo zapovjedništvo, ako ni zbog cega drugog ono stoga što sam barem formalno na godišnjem odmoru, a toj cinjenici više prilici odsjedanje u hotelu nego u vojnim utvrdama. Ovaj razgovor s Lukom mi je poceo mirisati na moguce probleme, pa mi se cinilo da moram hitno nešto poduzeti, da ne bude gore. I tko uopce rece da je u ratu najvažnije imati prijatelja uz sebe! - Cuješ - promijenim ja temu - gdje vam je taj meš ili kako vec zovete bolnicu, moram nekog rodaka vidjeti, tamo leži ranjen, zbog njega sam i došao.
- Zbog Denisa - iznenadi me on. - Znam sve, pa bio je pod mojim zapovjedništvom.
- Znaš Denisa? - prekinem ga ja.
- Naravno da znam - zacudeno ce on, kao da mi takav upit nije smio pasti na um. - Došao je s Mariom, pa sam od njega saznao da je tvoj rodak. Znaš da mu poznajem i oca i majku, a i njega sam vidao kao derle kad je dolazio u Dalmaciju. Odlican decko. Pravi je bio. Kažem ti da sam mu ja bio zapovjednik, ne direktni, nego viši, ali svejedno.
- Pa što mu se desilo? - upitam ja.
- Jebi ga, pokupio gelere kod Cepikuca - odgovori on. - U glavu. Naletio, možeš ga jebat. Takve srece. Samo dvojica naših ranjenih i njega zakacilo. Mario ce ti ispricati, on je bio s njim.
- Pa gdje je sad? Je li tu u tom mešu?
- Ne znam, možemo odmah skociti vidjeti - ponudi se on.
Prihvatim ponudu i krenusmo prema mešu (kada ga vec oni tako zovu, nema smisla da mu je sada pridijevam druge nazive). Zapravo se radilo o mjesnom Domu zdravlja u kojem je bio smješten stacionar, a okolo njega podignuti vojnicki šatori, valjda stoga što unutra nije bilo dovoljno prostora za sve klijente. Odmah smo na ulazu naišli na medicinsku sestru srednjih godina koja nas je vrlo ljubazno primila i pitala što trebamo. Objasnio sam joj.
- Ali on Vam je jutros prebacen za Split - ljubazno ce ona, gledajuci me suosjecajno. Vjerojatno se nagledala ovakvih situacija.
- Jutros? - ponovim mehanicki.
- Da, jutros - rece on. - Cim se stanje dovoljno stabiliziralo za prijevoz, mi smo ga prebacili, tako da vam je on sada u bolnici u Splitu. Bit ce s njim u redu, ne brinite.
- Hvala, sestro - promrsim, okrenem se i krenem natrag prema hotelu i grupi, dok mi je u glavi sve pocelo zvoniti.
- Hej, polako - sustigne me Luka kojeg je ocito malo zatekla ovakva moja reakcija i koji je još koju rijec rekao sam sa sestrom. - Smiri se, sve je u redu. Skrpit ce ga i za koji mjesec je on natrag na ratištu. Kao nov. Nije to ništa.
Nisam imao snage komentirati Lukina razmišljanja, a nije bilo ni smisla. Predugo sam ga poznavao, pretvrdoglav je bio pa bi ponekad trebali sati da ga uvjeriš u nešto. Definitivno nisam bio raspoložen za to sada. A i nisam znao što mu sada reci! Pogotovu ne o onom doglednom Denisovom povratku na ratište.
Zašto sam ja uopce došao ovamo? Nisam mogao pricekati sedmicu dana pa se spustiti samo do Splita? Koji sam ja idiot, pomislim. Brzopleti idiot! I jebena sudbina. Baš je morala ova grupa ici sada ovamo, mogla je pricekati koju godinu, ionako ce imati priliku, jer ovaj rat, kako stvari sada stoje, do tada vjerojatno nece završiti.
- Što ceš sad? - prekine me Luka u razmišljanju.
- A ništa - zlovoljno promrsim. - Prvim mogucim sredstvom za Split, eto što cu.
- Nekoliko dana ne možeš nigdje, dok se tvoja grupa ne bude vracala - rece on, valjda sada shvacajuci da sam došao samo zbog Denisa. - Ako hoceš, možeš sa mnom do Cepikuca. Tamo nam je sada baza, a ja sam ovdje došao samo na brifing koji sam završio i sad se vracam natrag.
- Koji cu kurac u Cepikucama? - upitam ja, jednako loše volje.
- A što ceš ovdje s ovim matorcima - rece on. - Tamo ti je Mario i još barem desetak poznatih. Provest ceš koji dan s nama i vratiti se prije nego ova tvoja grupa krene natrag. Mario ce se oduševiti. Ovdje ceš otkaciti od dosade. Tu te samo dave s propagandom, tamo se na miru možeš zajebavati, popiti koju s nama, naspavati, što hoceš.
- Zar tamo nije bojišnica? - upitam sumnjicavo ja.
- Ma jok! - odgovori on. - Mislim, jest ali ne baš u mjestu. Cim prode sedam dana od zauzimanja mjesta, miran si. A mi smo to zauzeli prije petnaestak dana.
- Zašto sedam dana?
- Pa tako to nekako ide - odgovori on. - Kada protjeramo cede, onda oni po zauzetom mjestu mlate cirka sedam dana bez prestanka jer tocno znaju po cemu trebaju gadati, što je i normalno kad su i sami bili prije nas tamo. Jebi ga, tocno znaju što je ostalo citavo prije njihova odlaska. Znaju koja kuca još ima krov, jer necemo se ni mi smjestiti u ruševinu, pa udri po njoj.
- Aha! I je li nakon tih sedam dana ostala još koja s krovom?
- Uvijek ostane - nasmija se on. - Mi ih pustimo da mlate, onda malo topništvom pomaknemo crtu bojišnice i onda se tu na miru smjestimo.
- Tako da se sada tamo cuje samo cvrkut ptica i pjev zrikavaca?
- Skoro tako - nasmija se ponovno on. - Vidim da nisi ništa izgubio od duha, daj dodi koji dan, bit ce nam super. Ovih dana nema ratnih operacija, ništa, stajanka, opuštanje, brale, pravo vojnicko opuštanje. Znaš kako to izgleda. Sve su ti vojske po tome iste. Dobro ce ti doci da se podsjetiš starih vremena.
- Volio bih vidjeti Marija kad sam vec tu - promrsim, razmišljajuci kako mi je doista dosta onih genijalaca iz grupe i njihovih prica. A od nekakvih propagandnih predavanja kojima bih vjerojatno bio izložen ako ostanem, jeza me hvatala. S tim trabunjanjima sam imao problema još u bivšoj armiji, naprosto nisam imao živaca slušati raznorazne komesare koji su stalno pilili isto, a pretpostavljam da se, hvala Bogu, ni danas nije promijenilo ništa od nacina prezentiranja, samo su se teme aktualizirale. Sjecam se tih sastanaka na kojima su se uvijek spominjali mnogobrojni vanjski neprijatelji, o unutarnjima da i ne govorimo, bratstvu naših naroda do groba… Bogami ih to bratstvo i dogura do groba, doslovno a ne simbolicno. Kako je poslije takvih predavanja uobicajeno bilo da prisutni mogu postavljati pitanja, pa kako sam ja to bukvalno shvatio te ih nekoliko i postavio, to me je tadašnji komandant odreda po kratkom postupku oslobodio obveze prisutnosti do daljnjeg, u prijevodu, zauvijek ili barem dok je on komandant (nekoliko dana je pio tablete za smirenje poslije mojih nevinih pitanja).
- Super - oduševi se Luka na moj indirektni pristanak. - Ja cu javiti ovima tvojima da ideš sa mnom, dogovoriti sve za tvoj povratak. Bez brige. Hej stari, stvarno mi je drago što te vidim.
- I meni - iskreno odgovorim. Bilo mi je doista drago da ga vidim, ali mi je bila muka što sam se uopce tu nalazio. Ali opet, ruku na srce, nije Luka kriv za to, nego moja kratka pamet.
Uskoro smo krenuli džipom iz Stona prema Cepikucama. Kako je vec pala noc i da sam htio nisam mogao vidjeti ni kuda idemo ni što se nalazi oko nas a to me nije narocito ni interesiralo. Dok smo se truckali, tješio sam sebe da je bolje biti gore medu vojskom, provesti koji dan sa Mariom pa se vratiti natrag, nego visjeti u Stonu i slušati davitelje.
Do Cepikuca smo stigli za pola sata relativno umjerene vožnje, u svakom slucaju puno brže nego što sam ja ocekivao. Prodosmo stražu na ulazu. Selo je djelovalo avetinjski, barem na pocetku, sa srušenim kucama od kojih su se nazirali samo zidovi koji valjda nisu uspjeli izgorjeti. Malo sa strane od središta mjesta (ako se tu uopce može govoriti o nekom centru) stajale su dvije kuce u relativno dobrom stanju, a oko njih niz vojnickih šatora, vozila, kamiona, ljudi koji su se kretali, jedna potpuno drugacija slika od one na pocetku. Nevjerojatan kontrast na svega dvjestotinjak metara udaljenosti. Ovdje se osjecao život, vojnicki ali svejedno život. Na drugoj strani su i kuce umrle. Nisu se srušile, zapalile, nego mi se nametao dojam da su umrle rušeci se, goreci. Naprosto su odisale nekim jadom, tugom, cemerom, balkanskim cemerom; kao kad vidiš mrtva covjeka koji je prije smrti bolovao od neke teške bolesti i patio, pa ti se ta patnja cini skoro opipljivom na njegovom mrtvom tijelu. Bože moj, hoce li u tim kucama ikada više itko moci živjeti?! Ja ne bih mogao taman da sam se sto puta u njima rodio. Kako uopce možeš mrtva oživjeti! Nikako! Kako živjeti pored mrtvoga! Polako umiruci uz njega!
Otresem se tih crnih misli. Truckanje autobusom, saznanje da je Denis vec otpremljen, susret s Lukom i ovom okolinom, sve je to ocito bilo previše i za mene. Sidem iz džipa na osvijetljen prostor ispred zapovjedništva.
- Gdje si, legendo? - zacuh poznati Marijev glas.
- Upravo izišo iz nje - odgovorim ja, dok me je on vec grlio. Valjda mu je Luka dojavio da dolazim, pa nas je docekao vani. - A ti? - upitam, gledajuci ga. Promijenio se ili mi se tako veceras cinilo. Kao da je potpuno posijedio, ostario za koju godinu!
- Ah, baš mi je drago da si došao - iskreno se radovao on. - Baš mi treba malo tvog humora. Dodi unutra! Šefe - obrati se on Luki - da ne zaboravim, danas na jelovniku imamo zarobljenika.
- Živog? - uzvrati mu Luka, gledajuci ga ocito iznenadeno. Valjda nije ocekivao nikakvog zarobljenika.
- Pa necemo ga valjda mrtvog zarobiti - odgovori mu Mario.
- Ne zajebaji - malo oštrije ce ovaj - kako to da se živ predao, to mislim?
- Neka mlada budala - odgovori Mario, ocito ne dajuci tome prevelik znacaj. - Valjda se kladio sa svojima pa izgubio i morao doci do naših položaja, da nas izazove i pobjegne. Medutim, neki neiskusni mladac, zalutao i došao direktno na cistinu ispred našeg rova.
- Pa kako je uspio ostati živ? - upita ga Luka iznenadeno. Ocito ovdje zarobljenici baš i nisu cesta pojava, pomislim.
- Lijepo - odvrati Mario. - Naši su bili okrenuti ledima i kad su culi da netko dolazi, dok su se okrenuli, on vec bacio pušku i digao ruke. Mogao je barem nekoliko naših pokokat da je htio. I što ceš, ne možeš onda pucati u njega. I eto ti ga sad tamo unutra, ceka ispitivanje.
- Koje sranje - promrsi Luka.
- Zašto? - ukljucim se radoznalo ja.
- Kako zašto? - pogleda me Luka. - Najbolji neprijatelj je mrtav neprijatelj. Ovako sada gnjavaže do neba. Najprije ga moraš ispitati, pa pisati izvješce, pa onda dolaze po njega ovi iz glavnog stožera, pa onda … Jebi ga, živa gnjavaža. Hej, pa ti si pravnik - nastavi on, gledajuci me, kao da se neceg dosjetio - idemo ga zajedno ispitivati.
- A što cu ti ja tamo, majke ti? - upitam ga. - Da ga branim?
- Pa jest, možeš zastupati njegova prava - nasmija se Luka.
- Pa ima li ikakvih prava? - upitam ga.
- Ima kurac - dobaci Mario, smijuci se. Ocito je i njemu ova situacija bila komicna.
- Kako hoceš - rece Luka i krene prema kuci. - Idem to veceras skinuti s glave.
- Jebeš ispitivanje - rece Mario - idemo nas dvojica nešto popiti, nazdraviti što smo živi i što smo se opet sreli.
Završim s Mariom u prvoj od te dvije kuce, u jednoj ovecoj sobi koja je ocito služila kao prirucna kantina. Bila je prepuna vojnika, a od buke se nije moglo ništa cuti. Marija su svi pozdravljali, te sam tek tada shvatio da je dobio nekakav cin, valjda je postao narednik, pa je stoga imao prioritet pri dostavi pica. Neke od prisutnih sam poznavao iz Pule, pa je krenula zdravica, cas s jednim, cas s drugim. Svi su pitali kako je u Puli. Ja sam najprije odgovarao, a nakon što sam shvatio da me ionako ne cuju, samo sam otvarao usta i kimao glavom. Nakon pola sata mi je bilo dosta, uhvatim Marija za ruku i povucem van.
- Hej, covjece, ne mogu više - puhao sam ja, dok mi je u glavi brujalo od konjaka.
- Jebi ga, ljudi se opuštaju kad se vrate s akcije - rece mirno Mario. - Ne možeš im zamjeriti. Svako popije koju od srece što je još živ jer kad se krene u akciju, nema pica dok ne završi.
- Znaci, kad si u akciji, nema pica? - upitam ga ja.
- Nema, stari, ni u ludilu - rece on.
- Pa kako izdržiš? - radoznalo cu ja, dok smo sjedali na neku gredu u dvorištu. - Mislim, kako ti to izdržiš? - preciziram pitanje.
- Stari moj, kad je glavetina u pitanju, nemaš pojma što sve možeš izdržati - rece on. - Ja sam mislio da sam prošao sve u životu, ali ovo iskustvo, e, to je neprocjenjivo.
- Pa što ceš s tim silnim neprocjenjivim blagom kad rat završi? - upitam ga ja. - Kako ga misliš iskoristiti? Bila bi šteta da propadne, zar ne!
- Zajebavaš, po obicaju - sada se nasmiješi on. - Valjda cu ostati u vojsci, za stalno.
- Ti?
- Ja! - rece on. - Ja, nego tko. Vjerovao ti ili ne, tu sam pronašao sebe. Prijatelje na koje se uvijek mogu osloniti. Covjece, sanitet nam je na americkoj razini. Nema tu da nešto fali. Ni hrane, ni odjece, ni lijekova, sve je to organizirano savršeno. U pocetku je bilo sranja, što jest, jest, ali sada to funkcionira ko švicarski sat. Ozbiljno.
- Dobro, ako ti kažeš - promrsim, gledajuci ga. - A ako pogineš, ode steceno bogatstvo u kurac.
- Necu poginuti - samouvjereno ce on.
- Neceš?
- Necu, znam da necu - istim tonom ce on. - Imam neki predosjecaj koji me nikada ne vara. Tako je bilo i za Denisa, tocno sam osjetio da ce najebati. Znaš onog Fadila, što je dolazio kod mene. Znaš. E, vidiš, on je bio lud ko tava i prije, to znaš i sam. On ti je izazivao sudbinu, jurišao uvijek prvi, srljao ko muva bez glave i nikad ništa. I onda odjednom prolupa negdje deseti dan oslobadanja. Covjek uzme kišobran, nitko ne zna otkud mu jebeni kišobran na ratištu, valjda uzeo iz neke kuce, raširio ga, sunce prži a on mrtav hladan s njime tako pici preko neke jebene cistine, padaju granate okolo i njemu ništa. Nosi covjek kišobran protiv granata. I mali nije izdržao više to gledati, skoci da ga vrati, nije napravio desetak koraka, granata opizdi i ode u kurac.
- Denis?
- Pa da, pricam ti kako je nastradao - rece on, gazeci opušak cigarete na zemlji.
- Denis je skoro izgubio glavu zbog idiota koji je izmedu granata šetao s kišobranom?
- Tako nekako. To ti je rat, stari moj. Nema pravila! A jebi ga, trebaš ga razumjeti. Taj ludi Fadil, kakav je da je, spasio mu je jednom život i to se ovdje ne zaboravlja.
- Majko moja! - uzdahnem i uhvatim se za glavu.
- Ma ne brini - tješio me on - napisali smo za Denisa da je ranjen dok je izvlacio ranjenike.
- Ah, onda je u redu - jedva procijedim ja, ispod glasa, još uvijek se držeci za glavu. - Odmah mi je lakše kada to cujem. Ako mu to sada ne pomogne, nece ništa. A kako je završio Fadil i kišobran?
- Kad je vidio da Denis pada, dode sebi, baci kišobran i trk do njega i izvuce ga. Opet ga je on izvukao s brisanog prostora. Poslije toga pukao potpuno, danima je samo plakao, pa smo ga morali otpremiti na lijecenje. Negdje je na psihijatriji, pojma nemam gdje. Tko zna hoce li se ikada više sastaviti.
- Tko zna hoce li se itko od nas ikada više sastaviti - progundam ja.
U taj tren pojavi se Luka na osvijetljenom ulazu druge kuce i pozove nas da dodemo. U glavi mi je bio potpuni kolaps. Moram priznati da mi je sve ovo što sam sada cuo više licilo na loš scenarij neuspjele ratne price nego na stvarnost. Da mi to nije pricao Mario, ne bih vjerovao, ali njegovo ozbiljno lice nije davalo nijedan razlog za sumnju u autenticnost recenog. Ne vrijedi o tome razmišljati, barem ne veceras, pomislim, vukuci se za Mariom prema Luki.
- Što je bilo šefe? - upita Mario Luku.
- Dodi vidjeti - odgovori ovaj i ude unutar kuce, a mi za njim.
Za stolom je sjedio neki mladic u maskirnoj uniformi s nekakvim oznakama koje nisam najbolje razumio, osim cetiri slova "S" (valjda neka od lokalnih jedinica srpske vojske, jer nije nosio uniformu JNA) i jeo je neki rižot. Ocito se radilo o zarobljeniku.
- Što radi ovaj? - upita Mario.
- Jede moju veceru - mirno odvrati Luka.
- Tvoju veceru? - zbunjeno ih je gledao Mario. - Izgleda da ti vrlo nezdravo djeluješ na okolinu - rece tiho meni na uho.
- Onda, Mitre - malo glasnije ce Luka, obracajuci se zarobljeniku, dok je u rukama držao njegovu vojnicku bukvicu - kaži ukratko ovoj dvojici kako si se našao ovdje i što želiš? Ovdje ti je naš pravnik, pa da i on cuje. Dakle kako si s Une, sa svojih dvadeset godina, došao u ovu vukojebinu?
- Gospodine - vikne ovaj, ustajuci od stola, zauzimajuci stav mirno - mobilizisali su me u Prijedoru, gdje sam roden, na silu, nocu. Bio sam u II. krajiškoj, tenkista i poslali me ovamo. Nikada nikog nisam ubio. Kunem se svim svojim. Danas su me zarobili jer sam izgubio na kocki zadnje cigarete i još sam moro do vaših položaja. Takva opklada. Onda sam zalutao, naletio na vaše i odmah se predo. Moja jedina želja je da me ne vracate natrag, nego ako se nekako može srediti da mi se omoguci odlazak u Australiju, gdje imam rodbinu. Je li treba još nešto gospodine?
- Ništa, Mitre, ništa - odgovori Luka. - Samo ti sjedi i jedi. Eto - obrati se Luka meni - nije nikog ubio, na silu doveden i ako bi mu mi mogli omoguciti da ode rodbini u Australiju, da ga ne vracamo natrag. Možemo li mi to?
- Baš nešto razmišljam - poluozbiljno cu ja, gledajuci tenkistu iz Prijedora, koji je doista bio premlad za ovakva sranja, ako su tu godine uopce važne - sredujem neke papire za sebe, pa ako uspijem, vidjet cemo. Nego Mitre, može Kanada?
- Može gospodine - skoci ovaj opet od stola, dok je viljuška od naglog ustajanja odletjela na pod - može bilo gdje, samo van iz Jugoslavije.
- Nema više Jugoslavije, moj Mitre - rece Luka. - Da je ima, ne bi ti bježao za Australiju.
- Jest gospodine, tacno kažete - složi se Mitar.
- E, moj Mitre, završi ti tu veceru, pa ceš malo u pritvor, pa cemo vidjeti što možemo napraviti. U redu?
- U redu, gospodine - odgovori Mitar.
Izašli smo, dok je Mitar ostao s vojnikom koji ga je cuvao, nastavljajuci jesti Lukinu veceru. Malo smo komentirali Mitrovu želju za Australijom, koja se meni cinila jedinim prirodnim porivom u ovoj dolini suza, potom opet nešto popili a onda sam, toliko umoran da sam jedva hodao, išao spavati kod Marija koji je vec spremio krevet za mene. Prije odlaska upitam Luku što ce stvarno biti s Mitrom, a on mi odgovori da ce na kraju biti razmijenjen za nekog našeg, kao i vecina drugih zarobljenika. Kako stvari stoje vidjet ce Australiju kada i ja Kanadu.
Zaspao sam cim sam legao. Umor uvecan za pice ucinio je svoje. Probudio me Mario, drmajuci me. Onako mamurnom, još mi se sve cinilo mracnim.
- Koliko je sati? - upitam ga, jedva otvarajuci usta.
- Cetiri! - odgovori on.
- Cetiri ujutro?
- Da!
- Pa koji me kurac budiš?
- Naredba, brale, naredba. Pala naredba da nocas idemo dalje.
- Kamo idete, jebo te bog ludi? - upitam ga, naglo se razbudujuci.
- Dalje. Izmještamo se. Ne cuješ eksplozije? Moramo zauzeti neko brdo, tu blizu, pa smo mirni. Ne možeš sada natrag u Ston. Mlate tu blizu, svaki cas ce po nama poceti. Luka je vec otišao naprijed. Tu sam donio neku uniformu, moramo se micati hitno, docepati tog jebenog brda. Hoceš argentinku ili srbijanku?
- Kakvu uniformu, idiote? Kakve argentinke i srbijanke?
- E, jebi ga, nemamo toliko vremena. To su ti puške. Argentinka ti je iz Argentine, malo duža cijev, a srbijanka ti je ona kakvu ste imali u onoj vojsci, kalašnjikov. Koju hoceš?
- Nijednu!
- E, to ne može. Jednu moraš. Necu da mi glavu tek tako izgubiš.
- Necu uniformu, necu argentinke, necu srbijanke, necu muslimanke, necu nijedan kurac osim da se vratim natrag. Razumiješ li me!
- Razumijem, samo požuri. Nastaviš li svirati kurcu, nece više nijedna trebati ni meni ni tebi.

V. GLAVA

_____________________________________________

Bilo je negdje oko deset sati ujutro kada smo se kroz šikaru probijali ispod Ilijina brda koje se prostiralo iznad Popova polja. Popovo polje je bila plitka udolina, okružena sa svih strana brdima, dok je sredinom njega vijugala rijeka Trebišnjica. Lijevu iliti zapadnu stranu su kao kontrolirali naši ili su to barem namjeravali u skorije vrijeme, a desnu, istocnu Srbi. Na njihovim prvim linijama bili su šešeljovci i niški specijalci, dok je regularna JNA bila u pozadini i uglavnom davala podršku ovima, topništvom i minobacacima. Pripadnici JNA nikad nisu bili na prvim linijama, to su prepuštali dobrovoljnim budalama, da one ginu. Sve sam to naravno saznao u iznimno brzom vremenu.
Naime, ja sam od jutros, od cetiri sata i ustajanja još uvijek bio u transu. Još uvijek mi do mozga nije prodirala spoznaja da sam se opet našao u uniformi koju sam zajedno s opremom navukao za nekoliko minuta (barem sam u tome imao iskustva iz ranije armije, uzbuna je uzbuna, uvijek ista, ma o kojoj se vojsci radilo). Od puške sam izabrao "srbijanku" odnosno kalašnjikov kojeg sam znao napamet, a i, konacno, navikao sam na "srbijanke", a ne na nekakve egzoticne južnoamericke ljepotice sa dugom cijevi, pogotovu što sam ovu potonju prvi put u životu vidio to jutro. Domace je ipak domace.
Ubrzo smo stigli i Luku, pa smo zajedno, u grupi od desetak nas napredovali prema spomenutom brdu kojeg su valjda držali cetnici. Tako mi je barem receno, makar ja još uvijek nisam najbolje razlucivao tko su bili cetnici a tko pripadnici JNA jer sam imao dojam da ovi naši sve njih krste jednako! Naime, nikako nisam mogao pojmiti da su Srbi, koji su bili dojucerašnji oficiri JNA, s kojima smo proveli pola života zajedno, postali odjednom baš svi cetnici. Kao što, uostalom, nikako nisam uspijevao u oficirima bivše JNA koji su bili Hrvati, a sada su u ZNG-u, vidjeti ortodoksne ustaše! Ne možeš preko noci postati ni ustaša ni cetnik, a pouzdano znam da se dobar dio njih nije tako ni osjecao. Nešto sasvim drugo su osjecaji nacionalnoj pripadnosti, ali pripadnost ustašama odnosno cetnicima cinila mi se za poprilican broj takvih poprilicno upitnom. Medutim, u ova vremena bilo bi prilicno deplasirano previše analizirati taj problem. Uostalom, ja sam to do sada gledao iz mirnodopske vizure, tko zna kako se covjek osjeca na ratištu! Kakve sam srece, ionako cu to nauciti brzo.
Druge dvije desetine su valjda napredovale usporedno s nama, samo drugim pravcima. Tek sam tu, usput, saznao da su oni zapravo neka vrsta marinaca, osposobljenih za specijalne zadatke, ali da takvih zadataka nema narocito puno jer je ovdje najveci problem uhvatiti cedu. Nisam odmah shvatio zašto je tome tako!
I Mario i Luka su me tješili da je sve ovo skupa slucajno ispalo, da ce to trajati dan-dva, da nema teorije da mi se nešto desi, ali da ne mogu u civilu šetati po brdima oko Popova polja, cisto radi naših vojnika, da ih ne iritiram nepotrebno. A i tko zna što može tko pomisliti. Da bi sve skupa bilo životnije, pretvorili su me u "inspektora" koji je stigao iz Glavnog stožera, da prati akciju, kako bi kasnije mogao stožer izvijestiti o svemu. Takoder, oni su bili uvjereni da cu se ja stici vratiti u Ston na vrijeme, radi povratka s istom grupom u Pulu, a ovo malo gnjavaže cu vec nekako izdržati. Moram priznati da su djelovali iskreno, da to nisu govorili samo da bi meni olakšali situaciju u kojoj sebe nisam mogao ni u snu zamisliti, pogotovu ne na ovakav bizaran nacin, pa me to malo smirilo. U svakom slucaju sam shvatio kako je jedini nacin da izbjegneš ovakve probleme zaobilaziti ratište u što širem luku jer kad jednom dodeš na njega, nitko ne može predvidjeti što se može dalje dogadati. A kada sam ja u pitanju, podrazumijeva se da ce se dogoditi nešto neocekivano, po mogucnosti loše.
Svejedno sam Luki, poluglasno da ne cuju drugi, uredno spominjao porodicno stablo (izbjegavajuci samo spominjanje majke jer mu je ona rano preminula, pa je na to bio izuzetno osjetljiv) i njegovu genijalnu ideju kako cu se ovdje opustiti, odmoriti, a ne da me dave profesionalni rodoljubni davitelji u Stonu. Sad su mi se i ti profesionalci cinili tako benignim u usporedbi s ovim gdje se sada nalazim da bih ih mogao slušati satima, bez ijednog naknadnog pitanja.
Dobra strana specijalnih obuka u ranijoj vojsci je bila ta što su vas prije svega naucili da prihvatite odmah novonastalu situaciju, da ne lupate glavom o zid zašto je do nje došlo, a da potom, u okviru nje nadete nekakav izlaz.
- Ako poginem, kako ceš to napisati u svom izvješcu, s obzirom na to da sam civil? - zlobno priupitam Luku koji se vukao pored mene.
- Brajo, nema ovdje civila - odgovori on, kikocuci se tiho. - Pogledaj se malo bolje! A tvoju pristupnicu uvijek mogu ispuniti. Neceš se na nebesima ljutiti ako je ja potpišem u tvoje ime?
- Pazi bogati, ako poginem, još cu poginuti kao heroj hrvatske vojske - komentiram cinicno ja.
- Nego - odvrati on. - Kad dodem kuci u Sinj, tražit cu da umjesto onog spomenika alkaru, u centru, stave tvoj spomenik. Hoceš na konju kao alkar ili bez konja? Mislim, hoceš jahati ili onako, na svojim nogama, jednu ratnicku pozu?
- Hoceš ti malo jahati na mom alkarskom - prosikcem. - Onako, u jednoj cisto ratnickoj pozi.
- Jebi ga, nikad zadovoljan nisi - odgovori on i dalje se smijuljeci.
Prošla me je volja za daljnjim razgovorom s njime, a i konacno smo stigli u podnožje tog Ilijinog brda. Od podnožja do vrha brda cija je nadmorska visina iznosila 900 i nešto metara bile su litice i nikako mi nije bilo jasno kako oni zamišljaju uopce doci do vrha. Luka je nešto petljao po topografskoj karti i konacno donese odluku da sada prijedemo jedan dio, te da se nakon toga smjestimo do sutrašnjeg jutra, kada je trebalo napasti vrh! Potom mi je objasnio da ce naše topništvo još malo poceti djelovati po vrhu, tako da kada mi dodemo gore, nece biti ni traga od ceda, možda samo koji opanak ostane, tako da to zapravo i nije napad nego više izvidanje. Svejedno mi nije bila jasno kako se po ovim liticama misli popeti do vrha. Jedino da glumimo planinare, ali za to treba barem nekakva oprema.
Krenemo preko prvih litica koje su se u samom podnožju još nekako i cinile podnošljivim. Luka je bio ispred, ja iza njega, a iza mene Mario. Da bi se išlo naprijed, doslovno se moralo na rukama vuci, kao da radiš zgibove, samo što ovdje nisi mogao prestati kad se umoriš. Vukli smo se tako oko jedan sat, kada je Luka odjednom stao.
- Što je, što si stao? - upitam.
On je šutio. Ucinilo mi se kao da se ukocio i ne mrda nijednim mišicem na tijelu. Polako se pocnem penjati pored njega da vidim o cemu se radi i nekako se dovucem sa strane, u visini njegove glave. Prvo što sam vidio bilo je njegovo lice blijedo kao vosak, nepomicno i ukoceno. Pogledam dalje i sledim se. Samo nekoliko centimetara ispred njegova lica stajao je poskok, podignute glave i fiksirao Luku. Svaki cas se mogao pokrenuti i ujesti ga. Grašci znoja doslovno su lijevali s njegova lica. Razmišljao sam što napraviti. Ako pustim ruke da uzmem pušku, prvo, sunovratit cu se niz liticu i proci vjerojatno kao i Luka s poskokom, drugo, zbog kretanja doci ce do kakve-takve buke, pa ce stoga zmija sigurno reagirati. A ako se zmija preplaši, Luka je gotov. Ništa, nego cekati, samo da Luka izdrži. Poskok je i dalje stajao na istom mjestu. Luka takoder. Osjecao sam kako mi se u glavi diže temperatura, kao da sam je stavio u pecnicu. Konacno poskok spusti glavu i otpuza. Morao sam jednom rukom pridržati Luku da ne padne jer su mu ruke vec bile bijele od grcevitog držanja za kamen. Da nije bilo Marija ispod nas, vjerojatno bismo obojica nakon ovog susreta završili na podnožju litice. Nekako smo se popeli na liticu, gdje smo se smjestili na podnožje nove litice. Luka je još uvijek šutio, ocito u šoku. Mi smo takoder šutjeli i cekali. Konacno progovori.
- U životu se nisam ovako prepao - jedva izusti. - Cijelo vrijeme sam cekao da me ujede za nos.
- Zašto baš za nos? - upita Mario.
- Zato što si ti prirodno nadaren idiot - ljutito odbrusi ovaj, polako dolazeci sebi. - Za što drugo da me ugrize kad mu je glava stajala koji centimetar ispred mog nosa.
- Hoce reci da mu je nos bio najistureniji, pa utoliko i najugroženiji dio tijela - obrazložim ja Mariju. - Da te je ujeo - obratim se Luki, pokušavajuci malo opustiti situaciju - kakav bi ti spomenik želio u centru Sinja? Kako jašeš na poskoku?
- Vrlo duhovito - zlovoljno ce on. - Da me je ujeo, imamo serum za zmije, genijalac, što ceš nauciti ovdje, akobogda, ovih dana. Roknem serum i boli me kurac. Jasno! Nema spomenika.
- Šefe - javi se Mario - ne bih da te ubijam u pojam, ali moram ti reci da sam jucer slucajno razgovarao s doktorom u vezi s upotrebom seruma.
- Pa?
- Pa, vidiš, on djeluje samo šest sati nakon što se izvadi iz frižidera.
Luka momentalno pogleda na sat i ono malo boje što mu se vratilo u lice opet nestade kad je shvatio da je tih šest sati vec poodavno prošlo.
- Zajebavaš? - ozbiljno ce on Mariju.
- Bogami ne - odgovori ovaj. - Uostalom, procitaj na uputstvu, ako znaš njemacki.
- Jebo te bog! - prostenje on. - Pa koji ce nam onda kurac serum, kada svaki put najmanje dva dana zaglavimo u brdima. Znaci, možeš preživjeti samo ako si sretne ruke pa te poskok ujede u prvih šest sati! Poslije tapija.
- Uzmite frižider sa sobom - dobacim ja. - Dobro, ne ljuti se, covjece. Živ si, nije te ujela i zdravo. Prošo voz, što kažu braca Srbi.
- Nabijem ja bracu na izvjesnu stvar - prošišta Luka. - I serum, i doktora, i ovaj rat i sve skupa. Da odapnem od poskoka! Hej - okrene se on prema meni - sjecaš li se koliko smo ih poubijali kad smo još u osnovnoj školi bili!
- Sjecam - odgovorim. - Možda smo mogli kojeg manje. Ovo im je vjerojatno neki daljnji rodak, prešao na pravoslavnu vjeru i cekao tebe da ti se osveti za pretke. Pa kad te je vidio u onoj albino pozi, sažalio se i odustao.
- Jebi se! - promrsi on i pruži se na dio stijene koji je bio koliko-toliko ravan i pogodan za odmor. Pridužismo mu se Mario i ja.
Popodne je pocelo "naše slavno topništvo", kako ih je Luka zvao, mlatiti po vrhu Ilijina brda i nije prestalo do predvecer. Glava mi je zvonila od siline detonacija. Na litici smo proveli noc. Do pred jutro sam se doslovno tresao od hladnoce. Ništa osim kamena i ono robe što imaš na sebi, a temperatura oko 4 stupnja, uz hladni povjetarac koji je bukvalno ledio kosti. Sjedili smo naslonjeni jedan uz drugog da nam bude toplije i gledali blijeda svjetla po dolini, koja bi se tu i tamo pojavila. Naime, ratni je režim, a nocu nitko ne stavlja svjetlece reklame na tenkove, tako da zapravo ne vidiš ništa. Tu i tamo se Luka dovikivao s ostalima iz skupine, koji su takoder bili negdje oko nas po liticama. Prepustili smo se pricama o svemu i svacemu, od djetinjstva do Marijevog broda, ženama, o svemu osim o ovom ratu. I zmijama, naravno.
- Da mi je sada jedna plavuša ispod dvadeset pete umjesto vas dva konja, to bi bio život - rece Mario, nakon što smo obradili djetinjstvo i brod te dio žena iz prošlosti.
- Ovdje na litici bi to doista bila cista romantika - dobaci zlobno Luka, tresuci se od hladnoce. - Pa bio si nedavno u Slanom, u "Ljepotici", pa si tamo umocio, zar ne?
- Što je to "Ljepotica" - upadnem ja.
- Gostiona - odgovori Mario ozbiljno.
- Da, gostiona - nasmija se Luka. - Rupetina s kurvama. Otišao ti Mario tamo baš kad je dobio cin, da proslavi i da malog umoci, pa kad je vidio kakve akrape nude, napio se toliko da smo morali ici po njega. E, ali…
- Preskoci taj dio, majke ti! - upadne Mario.
- Taman posla - nije odustajao Luka. - Znaš gdje smo ga našli. U krevetu, ali kao i svaki veliki osvajac ženskih srdašca, nije bio sam. Samo što nije bila plavuša, nego crnka. Tocnije, nije ni crnka, vec napola sijeda. A s obzirom na prve sijede vlasi koje su joj pokrivale nježno lice, po mojoj procjeni imala je dvadeset pet puta dva i koju godinu više.
- Jebi ga - branio se Mario - bio sam pijan ko letva. Ionako nisam ništa napravio.
- Kako znaš da nisi? - bio je neumoljiv Luka. - Ako nisi, zašto te je medunožje svrbjelo danima poslije toga?
- Ratne okolnosti - potišteno ce Mario. - Padne ti roletna i ode ponos u pizdu materinu. Kontaš hoceš li ikad više imati priliku, još se uz to usviraš i eto ti. Uostalom, barem nisam platio ništa.
- Pa ona je tebi trebala platiti, a ne ti njoj - smijao se Luka.
- Pa i jest na neki nacin - promrsi Mario. - Platila mi je pola od onog što sam popio.
- Moram priznati da ti je objašnjenje kristalno jasno - upadnem ja, dok se Luka i dalje smijao. - A ako cemo pošteno, i prihvatljivo. Zamisli, kad si imao dvadesetak godina, onda si tražio one od trideset i koje, a sada s pedeset tražiš one od šezdeset i koje. Vrlo logican slijed.
- Jebi se ti i takva logika - sada se i Mario poceo smijati.
Onda smo se sva trojica poceli na glas smijati i to je trajalo nekoliko minuta. Iskreno receno, ne znam da li je u svemu recenom bilo nešto smiješno, ali valjda nam je trebao bilo kakav ventil da ispustimo današnje nagomilane tenzije pa je u nedostatku boljeg razloga dobro poslužio i ovaj Marijev izlet u "Ljepoticu".
Pred jutro smo se poceli penjati na vrh. Uspon je trajao satima, zapravo je to bilo planinarenje, veranje bez opreme i kada smo konacno stigli gore, obje ruke su mi bile isjecene od oštrog kamenja, a uniforma na nekoliko mjesta pokidana. Ni ostali nisu izgledali bolje. Na vrhu, s kojeg se prostirao pogled na cijelo dubrovacko zalede, doista nismo zatekli nijednog cetnika. Svi su oni zbrisali pod jakom topnickom paljbom, tako da se o njihovu boravku ovdje moglo zakljuciti samo po razbacanim konzervama, pokojem dijelu vojne opreme, zgaženim opušcima, praznim bocama i slicnim suvenirima. Kada sam pogledao kamo moramo sici, postalo mi je konacno jasno da se necu vratiti u Pulu s grupom s kojom sam došao. S nekom drugom možda, ali s ovom sam to mogao zaboraviti. Slegnem ramenima, što je, tu je. Cim se docepam baze i prvog prijevoznog sredstva, odoh ja za Ston, pa dalje. Ovo je sve bilo nekako izdržljivo, barem još nitko nije pucao po nama, a sve drugo je podnošljivo. Ionako mi je nedostajalo malo gimnastike, samo sam se izležavao u stanu ili sjedio u kancelariji, pa sve u svemu i nije tako strašno. Do sada.
Tek smo se treci dan spustili prema Popovu polju. Koliko sam cuo, dolje je oslobodeno selo Orahova Dol ili tako nekako. Po našem dolasku vecina su se zengi (kako su se zvali izmedu sebe naši vojnici) skupili ispred jedne velike zapaljene kuce koja se nalazila u zavali kraj samog puta i skakutali ispred nje, ocito oduševljeni kako gori. Da se ne radi o vojsci i zapaljenoj kuci, covjek bi pomislio da se radi o nekakvoj fešti, pa ljudi plešu nekakvo lokalno kolo. Kuca je bila od kamena, a licila je na starinski poludvorac, polusamostan, sa bakrenim krovom, a kasnije sam saznao da je bila iznimno luksuzno opremljena s bogatom bibliotekom, velikim kaminom i drugim dragocjenim stvarima. Konacno sam saznao razlog oduševljenja - kuca je bila vlasništvo vojvode Voje Šešelja.
Uglavnom, cinilo se da se situacija stabilizira, pa sam ocekivao skori povratak u Ston. Ono cu iskustvo s poskokom i pentranjem po Ilijinu brdu vec nekako preboljeti, pomislim. Jest, ali problem je bio u tome što trenutno nitko nije razmišljao kako "inspektora" vratiti u stožer. Dva dana se sasvim solidno opijalo, cemu sam se, u nedostatku razumnijih aktivnosti, i sam pridružio. A što cu. Trijezan sve to gledati definitivno ne predstavlja nekakvo posebno zadovoljstvo.
Koji dan nakon toga, kada sam svaki cas ocekivao da krenem za Ston, u bazu je stigao i doktor koji je svojedobno Mariju objasnio nacin funkcioniranja seruma protiv zmija. Doktor Martin je bio sirijskog podrijetla, ili tako nekako, kako su mi rekli, što se vidjelo po tipicnom crnomanjastom istocnjackom tenu, a zvali su ga tako jer je valjda to naše ime bilo najslicnije njegovom stvarnom imenu koje nisam uspio upamtiti. Tocnije, nisam uspio ni razumjeti kada se on predstavio, pa sam ga i ja zvao kao i drugi. Anegdotu s poskokom i serumom su vec svi saznali, pa i doktor, cemu se naravno smijao kao i ostali, jedino Luki još uvijek nije bilo do smijeha kad se to spomene.
Jednog jutra tih dana pozove me Luka na stranu i rece mi da treba s nekoliko momaka dignuti u zrak nekakav most na rijeci Trebišnjici, a što nije nikakav problem jer je vec sve isplanirano i nema nikakve opasnosti. Skoro nikakve. Ja sam mu poželio srecu, ali mi on na to nastavi kako bi bilo u redu da idem i ja jer kao "inspektor" ne bi bilo u redu da ostanem ovdje. Ja sam mu, naravno, opet iz pocetka spominjao rodbinu (onu koju sam smio), odbijajuci i pomisao da idem dizati u zrak bilo kakav most, objašnjavajuci mu da cekam nekakav prijevoz za Ston. Nakon jednosatnog uvjeravanja da tamo doista nema opasnosti osim možda malo pri povratku, a ni tada ako brzo prijedemo neki prijevoj, da ce poslije toga odmah organizirati moj povratak u Ston (a sada, naravno, ne može), konacno sam pristao. Protiv volje, ali pristao. Od presudnog znacaja je bila cinjenica da most nitko ne cuva i da nema opasnosti. Nije mi bilo ni na kraj pameti da zadnji dan na ratištu riskiram život. Usput sam ga pitao zašto ga uopce ruše, na što sam dobio odgovor da se to mora napraviti kako ne bismo doživjeli eventualni protuudar preko njega. Valjda je to jedina veza izmedu dviju obala u tom dijelu Popova polja.
U meduvremenu nam se prikljucio doktor koji je sve to slušao oduševljeno, da bi na kraju molio Luku da i on ide s nama, što je ovaj odbio, jer po konvenciji lijecnici ne smiju nositi oružje, ne smiju ici u akcije i tome slicno. Ovaj je bio uporan, pa je Luka na kraju popustio, napominjuci mu da je najvažniji dio akcije junacko bježanje natrag jer je topništvo JNA samo dva kilometra od tog mosta, pa kad nas vidi, a vidjet ce nas sigurno, gotovi smo ako prijevoj, koji se nalazio u blizini mosta, ne prijedemo brzo. Doktor je uvjeravao Luku da je u dobroj formi, da njegov trbuh samo zavarava protivnike (a radilo se bogami o pozamašnoj trbušini, pa mi doktor tu baš i nije bio pretjerano uvjerljiv), da se ne brine, da sa njime nece imati problema.
Kako god bilo, krenu i doktor s nama. Ja sam još uvijek sam sa sobom raspravljao zašto mi je ovo trebalo, zašto sam pristao. Ali ako nema opasnosti, ipak se ne vidi svaki dan kako most leti u zrak. Covjek je cesto idiot na svoju štetu,a ja sam tu neprejebiv, pomislim. Do samog mosta trebalo je proci dva sata šikare, a potom smo se uvukli u šipražje kraj rijeke i došli do mosta. S još dvojicom ostao sam stotinjak metara iza, dok su ostali krenuli na most. Pored mosta je bila mala drvena kucica. Jedno vrijeme je bila tišina, a onda se zacuo rezak zvuk nekoliko pucnjeva. Potom opet tišina. A onda eksplozija. Most se najprije malo podigao, a potom uz tresak srušio u rijeku. Moram priznati da me se sve to skupa puno manje dojmilo nego što sam ocekivao.
Luka, Mario i ostali trcali su natrag i to tako brzo da su samo protrcali pored nas, pa smo onda i mi išli za njima. Usput mi je Mario doviknuo da su morali koknuti nekoliko ceda koji su se valjda tamo zatekli ili tako nekako. Kako god okrenem, ovo mi nije trebalo, pomislim.
Izletjesmo i na taj prijevoj, koji smo pretrcavali u tri grupe u tri razlicita pravca. Ako nas gadaju, da nismo skupa. U mojoj grupi bio je Mario, Luka, doktor i još jedan vojnik (nisam im pamtio imena, previše ih je bilo za to kratko vrijeme).
Trcali smo preko prijevoja, koji je vojnickim rjecnikom receno predstavljao klasican brisani prostor, koliko smo brže mogli, ali kako su me još u onoj vojsci ucili, marševska kolona ide brzinom najsporijeg. Trebalo je pretrcati ili barem što brže prijeci tih šestotinjak metara, na kojima su jedine uzvisine predstavljala tu i tamo razbacana kamenja, od kojih je najveci mogao biti promjera oko pola metra. Medutim, nakon stotinjak metara doktor je zastao, poceo gubiti dah, doslovno postajao zelen i izgledalo je da ce mu svaki cas na toj proljetnoj pripeci pozliti. Od tri razdvojene grupe, kud baš da ostane u našoj, pomislim, gledajuci ga. A opet, jadan, nije on kriv. Naprosto u tim godinama ne možeš trcati s tolikom trbušinom po ovom kamenjaru. Ocito je precijenio kondicijsku spremu. Luka uspori našu grupu, pa on i Mario uzmu doktora ispod ruku i doslovno ga poceše vuci naprijed.
- Cijuknit ce, ako odmah ne stanemo - viknem ja, gledajuci njegovo sada vec ljubicasto lice.
- Izdržat ce, može on - vikne autoritativno Luka, ne dajuci mogucnosti daljnjeg raspravljanja o doktorovu stanju.
Što god Luka mislio ili želio misliti o doktorovoj izdržljivosti, ovom je bivalo sve gore. Sve sporije smo se kretali, ali smo se kretali. Bilo je ocito da necemo stati, taman da doktor umre ovako se vukuci izmedu njih dvojice, jer nije trebalo biti veliki vojni strateg da shvatiš kako smo svi gotovi ako zastanemo, a ne samo on. Predvidenih Lukinih pet minuta za prelazak prijevoja prošle su, a mi smo bili tek na polovini cistine. Sada mi je vec bilo jasno da ovo nece dobro završiti. Ipak smo se nekako uspjeli približiti skoro na nekih stotinjak metara do kraja cistine, kada su minobacaci zasuli granatama koje su pocele padati iza nas. Bilo je samo pitanje trenutka kada ce se podesiti nišani i kada ce se granate približiti.
- Sklanjaj se - vikao je Luka, vukuci doktora za sobom. Legoše za jedan oveci kamen uz putic. Ja pogledam Marija.
- Što me gledaš, jebo te bog! - urliknu on. - Skaci iza kamena!
Dva su osrednja kamena stajala sa strane, metar-dva jedan od drugoga i ja skocim iza jednog a Mario iza drugog. Skupim se iza tog kamena koji mi se nacas ucinio vecim od planine, barem mi je glavu pokrivao, pomislim, a ostalo, ako pogodi, nekako ce se skrpati. Pokušam se osvrnuti ispod šljema, da vidim gdje sam, ali sam samo zapazio kraj Marijevih cizama koje su virile iza drugog kamena.
Granate su pocele padati sve bliže. Bože moj, tako izgleda kraj, pomislim. Na tren mi prodoše svi zadnji dani kroz glavu, razlozi dolaska, ništa, potpuna praznina. Svejedno je zašto si tu, kad si tu. Poginut cu, zvonilo mi je u glavi, poginut cu sigurno, jer me ovaj kamencic kojeg je Bog postavio pored ove jadne bijele cestice definitivno ne može zaštititi kad se granate potpuno približe, a eksplozije su zaglušljujuce odjekivale. Otvorim usta i stavim ruke na uši, da spasim sluh, ako slucajno preživim, ali sve to nekako više mehanicki, nešto je ipak ostalo u glavi od svih onih godina provedenih u uniformi, ipak nekakve koristi od sveg tog vojnog naukovanja. Odjednom shvatim da mi suze teku niz lice. Slabost se naprosto prelijevala tijelom kao ledena voda ispod tuša; kud bi prošla, tijelo bi se ukocilo. Kakva glupa smrt. Kakva besmislena smrt!
- Robi - urlikao je Mario.
- Da! - jedva izustim.
- Robi! - ponovi on. Tada tek shvatim da nisam uopce odgovorio, da sam samo otvorio usta. Uzdahnem nekoliko puta duboko.
- Da! - ovaj put uspijem izustiti, što sam glasnije mogao.
- Cuvaj se kamenja, kamenje ubija više nego geleri - vikao je on.
- Mogao si mi to reci kad si neki dan zvao u Pulu, idiote - povratio sam se. Bože, hvala ti! Mario, hvala ti. Da nisi nazvao, umro bih bez ijedne granate, bez gelera i kamenja.
- Nisi pitao - vikne Mario.
Jedna granata pade u blizini nas, nisam imao predstavu koliko blizu, ali stravican fijuk gelera i kamenja skamenio me.
- Robi! - opet sam cuo Marija kako vice.
- Što je sad? - urliknem.
- Što radiš?
- Jedem govna!
- Moli se!
- Molim?
- Moli se, covjece, moli! - urlikao je on - ovo ce dugo trajati.
Da se molim?! Kome da se molim? Bože moj, oprosti mi za sve, za sva sranja što sam napravio u životu, samo me danas poštedi. Samo danas! Samo ovo granatiranje, pa da bježim prema Stonu. Isuse moj, zaboravio sam se moliti. Vratim sliku pokojne bake iz Sinja kako navecer moli. Kako je ono pocinjala! Jebo te bog! Bože, oprosti mi, molim te, ali petnaest godina u uniformi bivše armije krivo je za sve. Prokleta JNA. Mogli su ostaviti popove kao i ovi danas, pa barem ne bih zaboravio moliti. Kako možeš u rat a da ne znaš moliti. Kako su oni uopce mislili voditi ratove! Granata je opet pala u blizini. "Oce naš" pocnem šaputati, dok su suze navirale, "koji jesi na nebesima, posveti se ime tvoje, daj nam kruh naš svagdašnji…"
- Mario! - urliknem ocajno.
- Što je?
- Zaboravio sam Ocenaš!
- Sjetit ceš se do kraja granatiranja, bez brige, i ja sam se tako sjetio. Samo moli!
- Možeš ti jednom na glas, da cujem!
- Sjetit ceš se, sigurno, kad ti kažem. Ej, Robi! Moli se ako te pogodi, da te pogodi muški! Da ne patiš!
Granata je opet pala u blizini. "Oce naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dodi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja, kako na nebu tako i na zemlji…" Krenulo mi. "Zdravo Marijo, milosti puna…" Moja jadna bakice, koliko si se natrpjela na ovom sinjskom kamenju, hvala ti za svaku vecer što sam morao moliti s tobom. Pocivala u miru. "Oce naš, koji jesi na…" Ako dodem gore, pripremi Boga, nisam baš bio uzor u mnogo cemu, ali nisam nikome nikad nanio zlo. Barem ne svjesno. Granate su pocele u nizu padati oko nas. "Zdravo Marijo, milosti puna…". Sve je fijukalo oko mene. I geleri, i dijelovi odbacenog kamenja i zemlja i sve. Odjednom osjetim stahovitu bol u lijevoj nozi. Jauknem.
- Robi, jesi živ? - cuo sam Marija kako urlice.
- Ne znam - viknem. - Nogu su mi sjebali.
- Koliko?
- Ne znam! - urliknem. Kako da znam kada se ne mogu ni milimetra pomaknuti, pomislim. Bol je razarala.
- Je li toplo na nozi? Da li osjecaš krv?
- Nemam pojma! - urliknem.
- Probaj je malo mrdnuti! Da li možeš? Možeš! Dobro je, nije strašno dok je možeš mrdati.
Šest sati je trajalo granatiranje. Šest sati! Svaki minut kao godina, svaki sat kao vjecnost. Molio se, plakao, urlikao, vikao, slušao Marija kako doktoru spominje porodicno stablo, pustinjsko podrijetlo, kako ce ga on ukokati ako slucajno i preživi, kako… Šest sati pakla. Nakon nekog vremena mi je u lijevoj nozi pocela popuštati bol. Nakon šest sati nastalo je zatišje. Cuo sam Luku kako vice da sada trcimo, da sada cede hlade cijevi, da ili sada ili nikada. Trcao sam kao lud, dok je u lijevoj nozi sjevalo sve jace. Sjurio sam se u šumarak preko puta cistine. Svi smo preživjeli. Cuda postoje! Definitivno postoje! I doktor je bio živ. Sada je u licu bio bijel kao vapno, ali pretpostavljam da ni sam nisam bolje izgledao. Uz moju nogu, još su dvojica bila lakše ranjena, ali svi smo izgledali kao da smo bježali iz rudnika koji se urušava, pa nas na pola puta uhvatilo, ali smo se nekim cudom ipak izvukli. Prljavi, iscijepane odjece, poderotine po uniformama, a i po tijelima.
Mario mi je pogledao nogu i ustanovio da mi je djelic kamena napravio sasvim solidnu ranu ispod koljena, cizma je bila puna krvi, ali kost nije bila slomljena. Dobro natucena, sigurno, ali nije bila slomljena. Vanjski prijelom svakao ne, ali ni unutarnji, jer ne bih mogao stati na nju. Krv više nije išla, a rana je bila puna zemlje. Pocisti mi ranu, dezinficira, zamota nekakvim zavojem. Osjecao sam se ponovno roden. Jebeš nogu! Živ sam! Vidio sam i po drugima da se osjecaju jednako kao i ja. Ocito se ni njima ovako nešto nije dešavalo cesto.
- Bilo je gusto - prizna Mario.
- Ja sam se bio oprostio sa svima svojima - javi se doktor promuklim glasom.
- Mene je sramota više se opraštati - javi se Luka. - Toliko puta sam se oprostio da sam poceo razmišljati kako cu Svevišnjem dopizditi s time, pa ce me pustiti da stvarno odlepršam. Sad samo molim. Prestao sam se opraštati.
- Ja sam se od svih oprostio još prije rata, davnih dana, pa sad s tim nemam problema - rece Mario. Tada mi Mario pride i na moje cudenje, zagrli me. - Dobar si, covjece, dobar si. Nema ih puno koji bi ovo preživjeli prvi put i ne bi pukli. Ja sam se prvi put dobro naplakao i nije me sram.
- Plakao bih ja, ali nemam više suza - progundam zateceno.
- Dobar si - ponovi on, grleci me. Onda me pusti. Nisam bio siguran da je shvatio što sam htio reci, ali nije ni važno. I inace mi se cinilo da je izgledao kao da mu je nešto laknulo, nešto teško sa srca palo, kako se kaže, a onda pomislim da vjerojatno svi tako izgledamo.
Krenusmo prema bazi. Mario mi je našao nekakvo drvo što je licilo na štap, da se oslonim dok hodam, stalno mi je bio pri ruci i pitao me kako sam, mogu li. Boljelo je, ali sam hodao. Živ sam, samo mi je to prolazilo kroz glavu. Živ!
Polako smo se kretali prema bazi. Razmišljao sam kako cu danas, veceras, odmah bilo kojim sredstvom za Ston, pješke ako moram, ali što se mene tice, ratišta mi je dosta. Vec je pao mrak kad smo napokon stigli ispred naših zadnjih linija. Luka je išao prvi a mi desetak ili više metara iza njega. Luka je dovikivao dogovorenu lozinku. S druge strane je zavladao muk. Odjednom se zacuše pucnji iz pušaka. Stajali smo šokirani na asfaltnoj cesti, ne shvacajuci što se dogada.
- U zaklon - urlikne Luka i svi pocesmo bježati s ceste.
Sjurio sam se s ceste u šikaru i upao u neku rupu. Mario je protrcao pored mene i skocio negdje. Naprosto je nestao, valjda isto u nekoj rupi. Onda se zacuo njegov stravican urlik koji me sledio. Potom tišina.
- Mario! - viknem.
Tišina! Zvao sam i dalje, pokušavajuci se izvuci iz rupe. Konacno uspijem. Zastanem. Tada zacujem tiho, bolno jecanje iz neposredne blizine i krenem prema tom izvoru. Uskoro ga i nadem. Bio je neki jarak, možda dva metra dubine ili cak i više, nisam mogao tocno procijeniti u mraku, a na dnu kojeg je ležao Mario i bolno plakao. Isuse, mora da su ga pogodili. Nisam dobro vidio odozgo, pa se nekako spustim, tocnije skotrljam dolje do njega. On je ležao skvrcen i jaukao. Bio je bukvalno skvrcen u kolut, kao crv i uprkos svim mojim pokušajima da ga pomaknem, nisam uspijevao. On je i dalje jaukao u tom položaju. Pokušavao mi je nešto reci, ali ocito od bolova nije mogao govoriti. Prešao sam rukama po njemu, nigdje nisam napipao a niti vidio krv, koliko se moglo u ovom mraku uociti. Naslonim ga na sebe, dok je on i dalje glasno ali nerazgovjetno zapomagao. Negdje su ga pogodili, ali nisam mogao utvrditi gdje.
Gore je prestala pucnjava. Uskoro se pojaviše još dva vojnika na rubu jarka pitajuci što mu je. Odgovorio sam da ne znam, ali da mi pomognu izvuci ga. Oni to i naprave. Uzalud. Svaki pokret ocito je Mariju predstavljao takve bolove da ga nismo mogli pokrenuti, pa smo odustali jer nismo znali što je ozlijedio, a nesmotrenim pokretanjem mogli bismo mu još više stanje pogoršati.
- Tko je pucao? - upitam vojnike.
- Naši idioti - odgovori jedan. - Naša zadnja linija.
- Zašto? - zaprepašteno cu ja.
- Izgleda da su se promijenile postrojbe - rece drugi. - Kad smo mi otišli, bili su Omišani i s njima smo dogovorili lozinke. Ali kako su nas sjebali s granatiranjem šest sati, zakasnili smo i sada su ti tamo turboimocani, ludi ko kurac, a oni, brale, puno ne pitaju. Oni odmah pucaju. Valjda su im oni kreteni zaboravili prenijeti lozinku i reci za nas.
- Znao sam - konacno prostenje Mario u mojem narucju, još uvijek skvrcen, dok su mu suze išle niz lice od boli.
- Što si znao? - upitam ja brzo.
- Da cu danas najebati - prostenje on.
- Pa gdje si ranjen, covjece? - opet cu brzo ja, dok još može govoriti.
- Jaja - jedva izusti on. Tek tada sam primijetio da zapravo cijelo vrijeme drži ruke medu nogama.
- Pogodili te u jaja? - upitam ja.
- Neee - otegne on. - Balvan.
- Kakav balvan, covjece? - upitam ja, misleci da je valjda poceo buncati.
- Iza tebe - jedva ce on.
Pogledam iza sebe gdje se naziralo neko drvo. Opipam rukom. Bilo je to neko deblo srušenog stabla.
- Natakao si se jajima na stablo - sine mi. - Skocio si odozgo i natakao se na ovaj balvan?
- Daaa!
- Auu, bog te jebo! - uzahnem i stresem se od same pomisli. Mogao sam zamisliti kakve bolove sada podnosi. - Pa, možemo li te nekako izvuci?
- Samo pooolako.
Izvukli smo nekako Marija iz jarka, a ovi su vani konacno uspjeli dogovoriti prestanak paljbe. Skupina idiota na ogranicenom prostoru, ogorceno pomislim. Samo smo milošcu Božjom svi ostali živi i citavi, ako ne racunamo Marija. On je, jadnik, toliko zavijao dok smo ga izvlacili, gore nego da ga trojica cetnika kolju, kako rece jedan od vojnika. Toliko o onoj savršenoj organizaciji o kojoj mi je pricao cim sam došao. Doista savršena za najebat bez razloga. Da nije bilo Luke, koji je odmah reagirao, optrcao okolnim putem i tako došao do ovih iz zadnje linije i jebao im sve po spisku, tko zna koliko bi nas ostalo živih.
Istu vecer sam s Mariom u ambulantnim kolima krenuo za Ston, u meš. Doktor mu je dao neku injekciju protiv bolova, pa je manje zavijao, ali je cijelo vrijeme stenjao. Izgleda da je polomio neke zdjelicne kosti ili tako nešto, koliko je doktor mogao na brzinu utvrditi, ali uglavnom stanje je bilo prilicno zabrinjavajuce. I doktor je krenuo s nama. Odmah po polasku je poceo gubiti svijest.
- Samo da nema unutarnje krvarenje - zabrinuto ce doktor. - Da izdrži do meša, da vidimo što je.
- Ako ima, što onda? - upitam ga ja.
- Može biti svašta - neodredeno odgovori on, držeci ga za ruku, opipavajuci puls.
- Robi! - jedva cujno zazove Mario. Došao je na trenutak svijesti.
- Tu sam stari, ne brini se, sve ce biti u redu - recem ja, dok mi se grlo stezalo.
- Pozdravi Denisa, kad ga vidiš, molim te - tiho ce on.
- Ne brini se - odgovorim. - Kad te skrpe, ti ceš mu sam sve reci. Samo budi miran, sve ce biti u redu.
- Robi! - bio je još tiši, tako da sam se morao sagnuti nad njega da ga cujem - Znaš da sam u Austriji živio s jednom našom ženom dvije godine? Znaš da s njom imam kcer?
- Ne znam! - promrsim zateceno, stvarno nisam znao da Mario ima djece, nikad to nije spomenuo. Niti da je s nekim u Austriji živio.
- Nije išlo - govorio je on s prekidima, hvatajuci zrak. Doktor mu je govorio da šuti, da ce mu biti lakše, ali on je samo odmahnuo glavom. - Nisi samo ti dva put zaglavio, samo što ja nisam bio kod maticara. Jebeš papir, nije mi spasio ni prvi brak, pa sam ovaj put to preskocio. Imamo divnu kcerkicu. Zove se Anita, po mojoj mami. Sada ima desetak godina. Nisam je vidio godinama, niti sam joj ikada napisao pismo, a pocinjao sam sto puta. Gore u bazi, Luka zna gdje, imam album slika s ratišta, što smo se slikali svih ovih mjeseci. Molim te, pošalji joj ga. Tamo je, u albumu, napisana njena adresa. I napiši joj koju rijec, u moje ime.
Nisam više mogao izdržati. Suze su naprosto navrle. Poceo sam plakati. Uzdahnem, saberem se na brzinu, obrišem suze i okrenem se njemu. Gledao me je.
- Koja si ti konjina! - procijedim blago. - Vidiš što mi radiš! Tjeraš me da placem zbog tvojih slupanih jaja. Nece ti biti ništa, malo ceš morati apstinirati s plavušama, dok se ne oporaviš, i ništa drugo.
- Rekao sam ti da uvijek osjetim kad ce se nešto loše desiti - skoro je šaptao on. - Od jutros me to proganja. Mislio sam da je gotovo kad su nas granatirali, pa kad je prošlo, pomislim da sam se prevario. Nikad se u tome ne prevarim. Nikad!
Pao je opet u nesvijest i bio u takvom stanju do Stona. Doktor i ja smo šutjeli. Svako sa svojim mislima. Sve do ovog razgovora nisam mislio da je tako strašno, ali sada više nisam bio siguran u to. Nadao sam se da je Mario pogriješio u predosjecaju, da se naprosto radilo o strašnim bolovima, kada covjek mora misliti na najgore. Pogovotu u ovim nesretnim ratnim okolnostima, kada inace sve dobije neke sasvim druge dimenzije, kada svaka okolnost ima sasvim drugi znacaj od iste takve u mirnodopskom okruženju. Tako mi se ova noc cinila crnjom i težom od svih mojih dosadašnjih noci.
Bože moj, nemoj ga uzeti. Nemoj ovaj put dok sam ja s njim. Ne mogu, jednostavno ne mogu u tako kratko vrijeme preživjeti toliko rastanaka, ostati na ovaj ili onaj nacin bez tolikih dragih osoba. Sacuvaj ga za neku drugu priliku, kad ne bude mene pored njega, da to ne moram gledati.
"Oce naš koji jesi na nebesima, sveti se ime tvoje, dodi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja…"
U Stonu su Marija odmah unijeli u bolnicu, a ja sam ostao u dvorištu, pušeci jednu cigaretu za drugom. Potom me doktor odveo do zapovjedništva jer za sada ne možemo ništa, pa cemo se vratiti kasnije. Ovima u zapovjedništvu je objasnio tko sam, što sam i kako sam se zatekao u svemu ovome. Bili su izuzetno ljubazni prema meni. Sredili su da sutra idem do Dubrovnika nabaviti besplatno novu civilnu odjecu jer je moja ostala u Cepikucama. Bili su voljni napisati bilo kakve potvrde, da sam bio na ratištu i tome slicno, što sam ja ljubazno odbio jer nisam vidio što bih s njima. Što ce mi ti papiri? Da ostanem na ratištu pa da ih netko za mene šalje mojoj djeci! Želio sam samo da Mario preživi i da odem odavde. Ništa više. Ništa!
Dali su mi i sobu da spavam, ali nisam mogao. Pokušao sam i odustao. Ovi u mešu su nam rekli da do jutra ne mogu dati nikakve informacije o Marijevom stanju, pa nije bilo svrhe tamo odlaziti. Stajao sam kraj otvorenog prozora i pušio kad je netko pokucao. Ušao je doktor.
- Znate li kako mu je? - upitam odmah.
- Bore se za njega - odgovori tiho. - Loše. Ima unutarnje krvarenje, polomio je dolje sve. Da je u nekoj boljoj bolnici, u nekim normalnijim okolnostima, možda bi se izvukao, ali ovako ne znam. Ovi rade sve što mogu.
- Idiotski nacin da odeš s ovog svijeta - procijedim.
- Svaka smrt je takva - rece on. - Ja sam ih se nagledao na ratištu. Ne možeš vjerovati od kakvih teških ozljeda ljudi prežive, a opet, od kakvih sitnica ljudi gube živote. Sve je to sudbina. Nitko ne zna gdje ce mu se svijeca ugasiti.
- Znam - promrsim. - Znam, ali barem da ja ne gledam kako se gasi.
- Znate - rece on - kada sam studirao medicinu, bio sam pun entuzijazma i želje da ljudima pomognem. Tada uopce nisam razmišljao o umiranju. Tocnije, ucio sam kako sprijeciti smrt, kako spasiti ljude da ne umiru. Ako o smrti i razmišljaš, onda je ona uvijek bila vezana za starost ili teške bolesti, eventualno nesretne slucajeve koji se tu i tamo dogadaju. Onda završim na ratištu i svaki put kad netko od njih ode, požalim što sam ikada upisao medicinu. To nije ni starost, ni bolest, ni nesretan slucaj, to je rat, gdje bi trebalo biti normalno da ljudi umiru, pogibaju. Umirat ce oni i dalje, ali to nije normalno. Jednostavno ja to ne mogu prihvatiti. U najboljem slucaju, ako ga ja i spasim, to je samo zato da bi se mogao vratiti da ga drugi put dokrajce.
- Nitko normalan to ne može prihvatiti - promrsim - ali je tako. Kako ste se vi uopce našli u Hrvatskoj?
- Studirao sam u Zagrebu i poslije ostao - odgovori on. - Zavolio sam ovu zemlju, ljude, svidjela mi se. Našao ženu, oženio se, dvoje djece.
- Kako ste se našli na ratištu?
- Pa vidite - rece on - o vama mi je Mario cesto pricao. Mi smo znali cesto pricati, a o vama je uvijek pricao sve najbolje, pa vam mogu odgovoriti na pitanje. Vidite, ja nisam Hrvat i tko zna kako bi me netko mogao sutra gledati kad rat završi. A pogotovu dok rat traje jer se u ratu ljudi cudno ponašaju. I onda sam se odlucio, da ne bih imao problema, ni ja ni moja obitelj, dragovoljno javiti i tako sam vec mjesecima po ratištima. Danas-sutra nitko ni meni ni mojoj djeci ne može predbaciti bilo što. A ovdje ce se još dugo, pa i kad rat završi, gledati gdje je tko bio u ova vremena. Ne znam koliko to kao Hrvat možete shvatiti!
- Shvatljiv koliko i žalostan razlog, kao i sve ovo što se dešava oko nas - prokomentiram.
- Slažem se - rece on.
Doktor i ja smo pricali do jutra. Pred jutro nismo mogli više izdržati i otišli smo do meša. Doktor je išao vidjeti što se desilo, a ja sam pripalio tko zna koju po redu cigaretu tu noc, tako da mi se vec povracalo od njih. Uskoro je doktor izišao i samo sjeo pored mene. I on je zapalio. Nisam ga ništa pitao. Nisam ga imao što pitati.
To jutro su mi najprije u mešu imobilizirali lijevu nogu, a potom odveli u Dubrovnik gdje sam nabavio crno odijelo, bijelu košulju i dvije kravate, crnu i crvenu. Popodne smo pokopali Marija na mjesnom groblju. Došao je Luka i petnaestak njegovih kolega, ispalili su nekoliko plotuna, stavili drveni križ i tako je završio jedan život. Luka mi je predao Marijev album sa slikama. Prva je slika bila njegove djevojcice. Anita. Ostale njegove sa ratišta.
Sutra ujutro sam krenuo džipom prema Plocama pa dalje autobusom prema Splitu. Prije polaska bacio sam crnu kravatu u more i cekao da potone, a potom stavio crvenu. Ovi u Zapovjedništvu su prije toga provjerili što je s Denisom, pa sam saznao da su ga vec prebacili za Zagreb, jer ocito ni bolnica u Splitu nije bila dorasla njegovoj ozljedi glave. Zamolio sam ih jedan blok i olovku.
Dok smo se truckali prema Plocama, poceo sam pisati pismo maloj Aniti. Tiskanim slovima jer sam znao kako je izgledao Marijev rukopis. Htio sam to odmah riješiti i prije Pule joj poslati.
"Draga kceri!
Oprosti mi što nisam dovršio sva ona brojna pisma koja sam ti sve ove godine zapocinjao pisati, ali eto, nisam imao snage ni hrabrosti da ih dovršim i pošaljem. Kad nekog napustiš, onda je teško skupiti hrabrost i suociti se s time. Možda ne bih ni sada, ali ne znam da li cu to više ikada moci jer se nalazim na ratištu, pa sam odlucio da ti ovo napišem, za slucaj da mi se nešto desi. Ako ti ovo pošalje moj prijatelj, znaci da tate više nema.
Mali moj andele, znaj da te tata puno, puno volio, svaki dan mislio na tebe, svaku vecer gledao tvoju sliku i sanjao kako cemo se jednom zajedno igrati, držati za ruku, kako ceš jednom odrasti i kako cu cuti kako me zoveš "tata". Ne znam koliko sam napravio u životu, ali meni je moja domovina bila najdraža od svega. Volio sam je skoro kao tebe. Nadam se da ceš jednom, kad odrasteš, shvatiti zašto sam sve ovo napravio. I sve što ti mogu ostaviti je ovaj album sa slikama kada sam bio ono što sam morao biti.
Draga moja kcerkice, ne brini se, tata ce uvijek biti tu negdje blizu tebe, neceš me vidjeti, ali kad ti god bude teško u životu, doci cu ja, osjetit ceš to. Nemoj nikada zaboraviti da si imala oca koji te volio više od iceg na svijetu.
Voli te tvoj tata Mario.
U Dubrovniku, 05. travnja 1992."
U Rijeci sam otišao na poštu i preporuceno poslao pismo i album. Prije toga sam na zadnjoj korici albuma napisao dan njegove smrti i mjesto gdje je pokopan. I svoju adresu. A onda sam konacno stigao u Pulu, zatvorio se u stan, otvorio litru konjaka, stavio stare ploce i isplakao na miru. Neka ti je lagana ova tužna hrvatska zemlja, prijatelju moj!

webmaster
www.pakom.hr